Pre svega, kada je reč o ulozi Haškog Tribunala u kažnjavanju ratnih zločina tj. nekažnjavanju mudžahedina, pozadina se mora detaljnije pojasniti.

To znači da želim stručno i verifikovano govoriti o Terorizmu, zloupotrebi Islama i brutalnom ubijanju u ratu. Činjenica je da ako budem govorio o naznačenom, tek tada ću biti jasan, zašto i kako se desilo da zločini Odreda El-Mudžahedin budu nekažnjeni čak i kada ih Haški tribunal kroz sudske procese Generalu Enveru Hadžihasanoviću i Brigadiru Amiru Kuburi te posebno Komandantu Armije R BiH Generalu Rasimu Deliću, nepobitno utvrdi i objasni.

Nažalost, činjenica, da su u ovim zločinima učestvovali saveznici Sjedinjenih Američkih Država iz Afganistana – i da je njihova uloga u Bosni i Hercegovini višestruka i važna za geopolitičke i obavještajne interese SAD-a dovela je Međunarodni sud za Bivšu Jugoslaviju u Hagu pred svršen čin: utvrdite yločine, ali bez instrumenata za dalje vođenje sudskih postupaka, ni na lokalnom a pogotovo na međunarodnom nivou.

Hoću reći – Haški tribunal je završio sa sudskim istragama – nema novih procesa, na djelu je Izlazna strategija i okončanje rada a Pravosudni sistem Bosne je isključivo u funkciji političkih obračuna – zloupotreba – pritisaka na lokalne političare- riječ je o sistemu, koji je neizgrađen, nefunkcionalan i razlog opšte kriminalizacije društva.

Mudžahedini i njihovi zločini u Bosni i Hercegovini, nisu završena stvar, ni na koji način. Funkcija mudžahedina kroz izgradnju „Mini Islamske države“ na planini Ozren, u naselju Bočinja, kroz nastavak radikalizacije Bošnjaka, kroz Selefizam (Vehabizam) i kroz sporadične, terorističke akcije u Bosni i Hercegovini i u Evropi, ta uloga koju su sami prihvatili a koju su im namijenile Američke tajne službe, – garancija je da krivičnog gonjenja, zbog ratnih zločina neće biti nikada.

Američka vlada je sukobila Islamske zemlje sa cjelim svijetom i sa samim sobom.

U planovima američke vlade Bosna i Hercegovina sa Bošnjacima ima naglašeno status zemlje sa Islamskom većinom. Sukob „humanog i naprednog Islama“ sa „konzervativnim de-humaniziranim Islamom“ – taj vječni sukob u Islamskom svjetu, u ovoj zemlji, jača radikalne elemente snažnim uticajem i doprinosom pojedinih američkih diplomata i tužilaca (Rafi Gregorijan, Dejvid Svandimen, Dru Engel…).
Zato moram biti odgovoran u svome izlaganju i malo opširniji.

I

Terorizam je smišljena upotreba nezakonitog i nesvakidašnjeg nasilja ili prijetnje nasiljem radi zastrašivanja u namjeri da se predstavnici političke vlasti, društvo u cjelini tj. javnost ili dio javnosti uplaše i natjeraju na ponašanje kojim dolazi do ostvarivanja tj. prihvatanja ciljeva koji su uopšteno govoreći: politički, vjerski ili ideološki. Terorizam je svjesna upotreba nasilja, ili prijetnja nasiljem nad nedužnim osobama a sa ciljem da se neke druge osobe zastraše i prisile na radnje i aktivnosti koje u normalnim okolnostima ne bi učinile.

Ono što jeste glavna odlika terorizma je to da stvarna meta napada (zgrada , avion…) kao ni direktna žrtva napada (nezaštićeno civilno stanovništvo…) su po pravilu nebitni, lišeni značaja dok je indirektni objekat napada ( država, nacija, korporacija itd.) od primarne važnosti.

Pitanjem terorizma se bavi više nauka i ne postoji jasan i usaglašen stav. Sam pojam izveden je iz pojma „teror“ (latinska riječ „terror – terrere“) što znači, plašiti, zastrašivati.

Izraz „teror“ prvi put, kao nekakva odrednica društvenih prilika, upotrebljen je tokom francuske građanske revolucije (od 1789. – 1794. Godine) kako bi se definisalo opšte stanje straha koje je stvoreno svjesno i u političke svrhe.

Prema rječniku stranih riječi (Klaić, 1985) teror označava izazivanje straha i trepeta, užasa, strave, jeze i primjenu fizičkog nasilja do uništenja protivnika: dok terorizam označava provođenje terora, vladanje zastrašivanjem, tiranija, uništavanje neistomišljenika i protivnika najokrutnijim sredstvima ( progoni, ugnjetavanja, surova ubijanja…).

Po mišljenju koje iznosi Walter Reich ( Reich, 1990) terorizam se uvijek treba posmatrati kao izraz političke strategije te on definiše terorizam kao „…upotrebu nasilja kao svjesnog izbora organizacije zbog političkih i strateških razloga“.

Schmidt i Jongman analizom preko stotinu definicija terorizma, izdvajaju osam glavnih značajki koji određuju ovaj pojam: 1.Nasilje, primjena sile, 2. politički, 3.strah, teror, 4.prijetnja, 5. psihološki efekti i očekivane reakcije: 6.nejasna povezanost ciljeva i žrtava, 7.namjerna, planirana, sistemska, organizovana akcija, 8.način borbe, strategija i taktika.

Jednostavno rečeno: Terorizam je način borbe pojedinaca, političkih grupa i organizacija , protiv postojećih društveno-političkih sistema i poredaka, zasnovan na primjeni organizovanog nasilja u vidu atentata, ubijanja predstavnika vlada i država, predstavnika političkih partija, sistema i vladajućih klasa te napadi na društvena dobra, sabotaže i sl.

Terorizam je prisutan oduvijek – od kada postoji bilo kakav politički poredak i od kada postoji saznanje o životu čovjeka u zajednici. Zato ne čudi odsustvo jedinstvenog pogleda na ovo pitanje niti odsustvo jedinstvene definicije terorizma. Posebno treba naglasiti tu činjenicu kroz razlike u definiciji unutar Sjedinjenih Američkih Država koje se ispoljavaju kroz dva pogleda: Prvi pogled je formiran u okviru Ministarstva inostranih poslova SAD-a (State Department) po kome se terorizam definiše kao „… predominantno, politički motivisano nasilje izvršeno protiv NE-VOJNIH ciljeva od strane pod-nacionalnih grupa ili tajnih agenata, obično sa namjerom ostvarivanja uticaja u javnosti.“ Sa druge strane Federalni Istražni Biro ( FBI – Federal Bureau of Investigation) koristi drugačiju formu određivanja terorizma : „ Terorizam je korištenje ozbiljnog nasilja protiv lica ili imovine, ili prijetnja korištenjem istog nasilja da se zastraši ili prinudi država, javnost ili bilo koji dio javnosti u cilju promovisanja: političkih, socijalnih ili ideoloških ciljeva“.. To je drugi pristup, koji zastupa FBI (i Ministarstvo pravde), koje se ovim pitanjem bavi isključivo kao međunarodnim krivičnim djelom koje svoju suštinu iskazuje u odnosu na žrtvu.

Osnovni problem usaglašene definicije terorizma je upravo u činjenici postojanja političkih odrednica u njegovom pojmu, zato je veoma teško, unisono, prihvatiti da je ono što američka vlada radi u Iraku ili Afganistanu oblik „državnog terorizma“ a način na koji se vodi borba protiv takvog oblika terorizma je „vjerski terorizam“.

Dva događaja u novijoj istoriji – istoriji prošlog vijeka bih apostrofirao:

PRVI: U Evropi, ubistvo jugoslovenskog Kralja Aleksandra i francuskog ministra Bartoa u Marseju, 09. 10. 1934. godine ocjenjeno je kao teroristički čin. Nakon njega Francuska vlada je pokrenula osnivanje Međunarodnog krivičnog suda a Savjet Lige naroda, donijeo je Odluku o osnivanju Komiteta eksperata koji je imao zadatak da načini prijedlog teksta Konvencije o sprečavanju zločina terorizma. Nacrt Konvencije usvojen je pod imenom „ Konvencija Lihe naroda za sprečavanje terorizma.“

Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, koji je ovih dana ponovo Bosnu i Hercegovinu uvrstio u spisak zemalja koje podržavaju terorizam svojom rezolucijom Broj:b1373. od 28. oktobra 2001. godine, istakao je da „…akti, metode i praksa terorizma je suprotna ciljevima i principima Ujedinjenih nacija…“. Ova Rezolucija poziva sve države da postanu članice relevantne međunarodne konvencije i protokola i „… da povećaju međusobnu saradnju na planu kampanje protiv terorizma naročito kroz CTC – Komitet za borbu protiv terorizma, koji je zadužen da prati primjenu Rezolucije Savjeta Bezbjednosti Br.1373.

DRUGI: Ono što je uvijek predstavljalo sinonim za terorizam, vezano je za blisku istoriju „Bliskog istoka“, Jerusalem, Palestinu i Izrael.

Palestinci su nastankom Izraela jedini gubitnici. Prihvatili su od svojih protivnika Židova, Jevreja, Izraelićana itd. metode i tehnike borbe na okupiranom teritoriju. Dakle, jedna od prvih terorističkih organizacija modernog doba bila je jevrejska „LEHI“ (Hebrejski : Lohamei Herut Israel), osnovana na tlu britanske kolonije (britanski mandat: Palestina) sa ciljem da uspostavi jevrejsku državu i počne sa većom imigracijom Jevreja. Prva žrtva te „cionističke“ grupa bio je engleski Lord Mojn u Kairu. Zatim, 1946. godine u jerusalimskom hotelu „Kralj David“ ubijen je 91. Britanski vojnik a godinu dana kasnije napravljen je pokolj u palestinskom zaseoku Dejr Jašin u kome je surovo ubijeno preko 250. Palestinaca. Sa identičnim ciljem je osnovana i teroristička grupa „Irgun“ (hebrejski: Ha’Irgun Ha’Tsvai Ha’Leu’i B’Eretz Yisrael).

Kada su nakon tih akcija Jevreji dobili državu jedini zaključak koji su Palestinci mogli izvesti je bio taj: da je to metod borbe koji jedino preostaje slabijem pa je Jaser Arafat pokrenuo slične akcije sa ciljem osnivanja palestinske države. Ta borba, koja nije dala rezultat i nije dovela do zacrtanog cilja, postala je generator svih budućih sukoba i nezadovoljstva koje danas obuhvata gotovo cijeli Islamski svijet.

Brojne političke skupine, prisutne decenijama na tlu Evrope pokušavale su da terorizmom ostvare političke ciljeve (samostalna država, etnička teritorija, promijena vlasti…) a najpoznatije su: Irska Republikanska Armija (IRA) – koja se bori za otcjepljenje šest sjevernih irskih provincija od Velike Britanije i Pokret Sloboda za Baskiju (ETA) koja ima za cilj otcjepljenje djelova Španije (ali) i Francuske i stvaranje sopstvene države.

Naravno tu su i „revolucionarne grupe“ iz Njemačke („Pokret 2. Jun“, „Frakcija Crvene Armije“-RAF, „Crvena zora“- RZ…) zatim u Italiji („Crvene brigade“ – BR I „Prva linija“ – PL …) u Francuskoj („Direktna akcija“ – AD ), u Belgiji („Borbene komunističke ćelije“ – CCC)…

Međutim, nikada do sada, nijedna teroristička grupacija nije izlazila izvan „nacionalnih okvira“ tj. Okvira jedne države na način na koji je to uradila El Kaida.

Danas, prvi put, jedan oblik terorizma, po masovnosti podrške koju ima, po resursima kojima raspolaže, po aktivnim borcima i sredstvima te borbe, potpuno je prešao granice Palestine, Afganistana, Iraka, Irana, Sirije… i došao gotovo u svaki kutak ove planete.
Ta planetarna prijetnja, u političkim govorima kao i studijama eksperata dobila je naziv Islamski terorizam.

Islamski terorizam, bez navodnika, naglašavam.

Govoreći i danas na ovoj Međunarodnoj konferenciji o Terorizmu, načinu i metodama koje su u cijelom svijetu predstavljene i shvaćene kao „Islamski terorizam“, svaki musliman mora sebi postaviti pitanje: NA KOJOJ TAČKI RAZUMIJEVANJE I PREDSTAVLJANJE MOJE VJERE JESTE ČISTO NASILJE I ZLOČIN, i zašto uopšte postoji takva tačka.

Naravno Džihad je ta tačka a ja nisam siguran da su moja tumačenja i razumijevanja ove dužnosti, koju svaki musliman mora obavljati u cilju jačanja svoje vjere i njene konačne pobjede, jedino ispravne. Ili se ova dužnost može i drugačije razumijeti a da se ostane u vjeri. Hoću reći da postoji dilema: da li smo u Islamu zajedno Ja i svi oni koje smatram ubicama i zločincima a koji mene vide kao izdajnika i kjafira.

Dakle govorećići o ovom fenomenu koji predstavlja osnov za razumijevanje mnogih događaja i pojava u Islamskom svijetu, ja odmah kažem: govorimm u skladu sa svojim uvjerenjima i sa svojim željama u saglasju sa svojim uvjerenjima i istorijskim i kulturnim identitetom.

Zahvalan sam Dragom Bogu ako sam u pravu i ako pravilno shvatam svoju vjeru, ako pravilno tumačim sebi (a ovim putem i svijetu) Islam i ako sam razumio Knjigu „Kuran Časni“ jer on i jeste upućen „…onima koji razmišljaju…“!

I I

Način na koji se zajednica vjernika, muslimana, odnosi prema svojoj vjeri, u Bosni i Hercegovini, doživio je brzu transformaciju iz jednog tradicionalnog, civilizovanog, evropskog poimanja vjere kao kategorije individualnog odnosa prema Bogu, prema sebi, drugom čovjeku i prema zajednici u kategoriju dominantne grupne svijesti i egzaltacije, kojoj ni „piramide“ nisu dovoljne za definisanje subjektiviteta.

Kao musliman, kao vjernik, bio sam svjedokom procesa u kome se kroz dva komplementarna programa, (Islamska deklaracija Alije Izetbegovića i Program SDA , stranke koju je utemeljio Alija Izetbegović) realizovala prva i najbitnija faza u kojoj su bosanski muslimani od evropske nacije pretvarani u vjersku zajednicu, neistorijskog tipa, islamsku po određenju i istovremeno, konfrontiranu sa vlastitom kulturom i civilizacijom.

Islamska Deklaracija je najbitniji, autohtoni, dokumenat vjerske obnove, preporoda i radikalizacije. Potcjeniti njen značaj, značilo bi, ne shvatiti nužnost prve faze vjerske poduke koja jedan evropski narod udaljava od evropske misli i usmjerava ga na put aktivnog islamizma.

Aktivni islamizam, znači: VJEROVANJE I BORBA tj. IMAN I DžIHAD!!!

To predstavlja životno dijelo Alije Izetbegovića: gurnuti vlastitu naciju u vrtlog problema sa kojima se suočavaju „ostale Islamske zemlje“ , zainteresovati bosanske muslimane za događaje u arapskom svijetu, za Iransku revoluciju, za Islamsku republiku Pakistan – približiti Palestinu Bosni te od stvarne istorijske braće ( Srba i Hrvata) napraviti neprijatelje, vječne i nepomirljive, a od Arapa i drugih muslimana napraviti stvarnu braću: koja drugačije izgledaju, drugačije se ponašaju, drugačije govore i imaju potpuno drugačiji odnos prema porodici, društvu, državi i sebi ali, koji su jedina i prava braća.
Izetbegovićev projekat je uspio i zato govorim o njemu.

Zato se trudim da ga i drugi razumiju na način na koji ga ja, kao musliman razumijem.

Ovaj projekat imao je nekoliko svojih faza:

1.Faza ideološke indoktrinacije idejom aktivnog islamizma

Prva faza je uvijek i najbitnija. U njoj se bosanskohercegovački muslimani po prvi put susreću sa idejom „Totalnog Islama“. Aktivnosti na ovom planu počinju „Islamskom deklaracijom“ Alije Izetbegovića. U njoj, kroz opskurne i primitivne političke ideje pokušava se uvjeriti nacija Muslimana tj. Bošnjaka u sljedeće postavke:

– Nema dovoljno Islama u društvenom i političkom životu Muslimana (veliko slovo „M“ ukazuje na to da autor govori o Bosanskim muslimanima)
– I to malo Islama što ima, u ljudima i džematima, je zasnovano na pogrešnom učenju – i ono što ima nije kako treba
– Taj „loši Islam“, to malo i nedovoljno zrno vjere, nije ni moglo biti na boljem nivou, jer su ga muslimani u BiH dobili od Turaka a pošto se ni oni nisu držali svojih korijena, nego su ih „Mlado-Turskom revolucijom“ pod vođstvom Kemal-Paše Ataturka, odbacili, zašto bi onda bosanski muslimani slijedili taj put?
– Nije dovoljno vjerovati, treba se boriti da i drugi vjeruju
– Treba se boriti protiv svih onih koji neće da prihvate Islam kao vjeru tj. „Islamsku deklaraciju“ kao autentičnu Božiju volju o načinu prihvatanja vjere
– Treba biti spreman na žrtve, tuđe i ličnu, na tako shvaćenom putu vlastite vjere
– Treba nametnuti ove postulate u javnom životu, javnoj upravi – u porodici, društvu i državi, gdje god muslimani imaju snage da to urade

2. Faza aktivne mržnje prema različitostima – Udruživanje u grupe i zajednice

U ovoj fazi čitav narod, uvodi se u krug definisane, globalne mržnje.

To je faza regrutacije i izgradnja organizacione strukture ali i faza nastavka ideološkog rada i aktivne islamizacije. Dva muslimana na istom poslu – to je već vojna jedinica, ako ima spremnost i mržnju kao pokretačku snagu.

Moram reći da je druga faza aktivne islamizacije najmanje teorijsko pitanje.

Potpomognuta ratom, strašnim razaranjima i žrtvama, već dovršene mobilizacije za prividnu odbranu zemlje, ova faza se iskazala kao divljački odnos spram drugačijih i vandalsko ubijanje i zločinačko iživljavanje nad ubijenim.

Lično sam upoznao količinu ubilačke mržnje i zaprepašten gledao tu strašnu transformaciju moga naroda, njegove psihologije i morala, od merhameta do ravnodušnosti spram zvjerstava i počinjenih zločina, u početku, a kasnije i spremnosti da se u njima učestvuje.

3. Faza Operativne sposobnosti da se izvede teroristička akcija

Stvorena organizaciona struktura postaje sposobna, da ratno iskustvo pretoči u vojničku akciju u miru. Napadi na nezaštićene mete, ubijanje civila ali i akcija protiv vladinih službenika koji rade na obavještajnim (ubistvo Zamjenika direktora AID-a, Nedžada Ugljena) ili policijskim poslovima (ubistvo Zamjenika Federalnog ministra policije Joze Leutara). Ovakva organizacija oslanja se na obavještajne podatke državnih službi – u vojnoj, policijskoj i obavještajnoj strukturi ima svoje saradnike.

olitičku zaštitu obezbjeđuju poznata lica iz samog vrha Bošnjačke politike (Haris Silajdžić, Hasan Čengić, Bakir Izetbegović, Šefik Džaferović i Šemsudin Mehmedović). Pojedini segmenti izvršenja ovakvih akcija regrutuju se i u kriminalnim bandama (Adi Korjenić, Zlatan Latifović, Ramiz Delalić…), unutar bivših i aktuelnih, vojnih i policijskih snaga postoji koordinacija i podrška koju pružaju ljudi iz vrha aparata (Bakir Alispahić, Fikret Muslimović…) ali i obični policajci, koji su neposredno nakon rata, pa sve do 1999. godine, prolazili vojničke i terorističke obuke, koju su vršili nad njima bivši komandanti i bezbjednjaci Odreda El Mudžahedin ( Abu Maali i Abu Minah…).

Desetine izvršenih akcija ukazuju na ulogu unutrašnjeg faktora u odabiru meta ali i nesposobnosti da se na lokalnom nivou organizuju i planiraju ovakve akcije.

Na ovaj način se organizacija razvija u kohabitaciji sa političkim sistemom uz opreznu i kontrolisanu podršku američke vlade (preko lokalnih diplomata i projekta “Opremi i obuči” koji vodi Američka agencija MPRI –(koja uzgred ima vise penzionisanih generala američke vojske na raspolaganju od aktivnih generala Pentagona) te nema ozbiljnih protivnika ni službi, koji bi taj proces zaustavili ili usporili.

4. Faza Operativnog i Strateškog planiranja terorističkih akcija

Ta je faza na djelu. Prvo i osnovno u ovoj fazi jeste, biti dio ,labave ali postojane svjetske mreže raznih organizacionih oblika zasnovanih na radikalnom vjerskom učenju; i razumjeti, propagirati i ratovati za interese tako shvaćenog „globalnog Islama“.

Nikada ne ugroziti strateške interese takve zajednice i stalno i neprekidno djelovati svim sredstvima, u cilju realizacije tih interesa. Biti spreman na razne vrste akcija u zemlji i inostranstvu. Raditi sa maksimalnim oprezom u odnosu na ljude bliske američkim tajnim službama.

Trenutno u BiH, se izvode samo akcije u kojima se ne ugrožavaju interesi zapadnih zemalja, izuzev stalne propagande o lošoj američko-cionističkoj politici prema muslimanima. Ali postoji sposobnost da se strateški planiraju i operativno izvedu sve moguće akcije usmjerene protiv zapadnih zemalja, na prostoru BiH, ako to bude potrebno. I da budu planirane i realizovane isključivo lokalnim snagama, autohtonim stanovništvom, bez pomoći sa strane.

Moji prvi susreti, sa ovakvom psihologijom, datiraju iz proteklog rata.

Slučaj i ništa drugo su me doveli u selo Ošve, naseljeno isključivo pripadnicima srpske nacionalnosti, toga dana 4.9.1992.godine. Bio sam vojnik Patriotske lige i u uniformi te formacije, povezan sa jedinicom u Zenici.

Na putu kroz Ošve prisustvovao sam etničkom čišćenju, kako se to na Zapadu nazivalo a, u stvari, gledao sam kako pripadnici moga naroda, iskrivljenih crta lica punih ubilačke mržnje, progone ono malo staraca i žena koji su ostali da žive u svome selu.

Zapaljeno je nekoliko kuća a putem prema Maglaju, tjerana je jedna manja grupica starih žena. Operacijom je komandovao Mehmedalija Hrnjić iz Misurića, poznat po nadimku „Zubati Bil“.

Izašao sam iz auta i gledao nekog idiota, koji je slučajno pripadnik istog naroda kao ja, kako puca nekoj staroj babi kroz crnu, dugačku, staračku suknju, između nogu. Doznao sam mu i ime: Bio je to neki Sejfo Muminović iz sela Ravna, opština Maglaj: sitni kokošar – pljačkaš televizora i frižidera iz Ošava: „hrabri palikuća“ srpskih domova: obični balavac i pijanica. Danas mali privrednik.

Reagovao sam i rekao: „Sram te bilo frajeru“ ! Nikada se nisam pokajao zbog ovih riječi.

Ubrzo su u službenom policijskom automobilu naišli Rahmanović Osman (načelnik Policijske uprave Maglaj) i njegov pratilac Zajko Delić.

Mehmedalija Hrnjić, tada na dužnosti Komandira čete Ravna-Oruče, prišao je sa svojom pratnjom te uz neviđenu galamu i horsko objašnjavanje pljačkaša u uniformi, zatražio od Rahmanovića i Delića da budem uhapšen jer ometam vojničku operaciju.
„Ti ovo zoveš vojničkom operacijom?! Ovo banditsko divljanje i mučenje starih i nemoćnih to zoveš ratovanjem?“ rekao sam, i to je bilo sve. Tako sam zaslužio hapšenje.

Rahmanović i Delić su me odveli do Tešnja, govoreći mi kako ću tamo razgovarati sa komandantom Halilbašićem i da će se to sve razjasniti. Odveden sam u zatvor, na fudbalskom stadionu „Toška“ iz Tešnja i zatvoren u svlačionici kluba zajedno sa drugim ratnim zarobljenicima. Ostao sam u tom zatvoru punih osamnaest dana pa sam bio upoznat o dolasku dva važna lica iz arapskog svijeta u Tešanj.

Poslali su ih Bakir Izetbegović, Haris Silajdžić i Irfan Ljevaković, da dovrše formiranje prve mudžahedinske jedinice u Bosni, koja je već bila smještena u osnovnoj školi, sela Jablanica kod Tešnja.

Rječ je o poznatom borcu iz Afganistana šejhu Abu Abdul Azizu zvanom Barbarosa i budućem komandantu odreda „El Mudžahid,“ Abu Maaliju, koga su Amerikanci prozvali „Mladi Osama“. Sredinom septembra, u drugoj polovini mjeseca, oni su organizovali akciju u kojoj su ubili tri Srbina, pozadinca, bez oružija, sa manjerkama i kanticama hrane, otsjekli im glave i donijeli ih u Tešanj, izlagali ih u gradu, pokazali ih i nama zarobljenicima te se sa njima slikao Barbarosa. Zbog toga je ovih dana MUP Republike Srpske podnijeo krivičnu prijavu protiv stvarnog organizatora ovog zločina i velikog operativca globalnog terorizma, tada na dužnosti Načelnika Centra Službi bezbjednosti Doboj u Tešnju, Šemsudina Mehmedovića.

Taj strašni zločin prema trojici nedužnih (Blagoje Blagojević, Brane Đurić i Nenad Petković) zabilježen je i kamerom a da nikada nije doživjeo pravnu pa ni moralnu osudu.

Biti svjedokom ovakvih zvjerstava nije privilegija za čovjeka.

To stvara obavezu i dug da se o tome govori i da se vlastiti narod izvuče iz psihologije ratne mržnje te da pogleda šta se to u njegovo ime i u ime njegove slobode činilo.

Govoreći o tome, i ovdje u Moskvi, želim ispisati stranice potpune osude i iskazati ličnu odgovornost, što su neki poremećeni umovi i u moje ime činili zločine kojih se svako normalan mora postidjeti.

Taj početni zločin predstavljao je trenutak u kome su bosanski muslimani uvedeni u mrežu svjetskog terorizma. I više od toga: Ovaj početni zločin i odnos pravosudnih institucija (međunarodnih i bosansko-hercegovačkih) pokazao je da ti zločini, neće biti kažnjavani.

Zato, dok gledamo način na koji se u Iraku međusobno ubijaju muslimani (jer su Šiti, Suniti ili Kurdi) – dok u pojasu Gaze ginu muslimani, Palestinci zajedno od Izraelskih granata ili gini jedni od drugih (jer su za Fatah ili za Hamas) – dok u Afganistanu NATO ubija muslimane u sveopštem haosu koji traje više od dvadeset godina ali se i oni sami ubijaju (jer su Talibani ili podržavaju Hamida Karzaija i njegovu vladu) – dok se međusobno ubijaju muslimani Sudana, Alžira, Sirije, Pakistana ili dok Hezbolah u Libanu malo ubija Jevreje a malo muslimane koji podržavaju svoga Predsjednika Fuada Sinioru – ili dok se ruše tornjevi svjetskog trgovinskog centra i u vazduh leti španska željeznička stanica i londonski metro… mi možemo ove procese posmatrati u kontekstu primitivne, ropske svjesti koju je kolonijalna uprava zaustavila u razvoju a nametnula joj način života i tehnologiju koju ne razumije i ne prihvata. Naravno, možemo i povjerovati Osami bin Ladenu, da je to Džihad – da je to „vrhunaravni“ NAJSVETIJI SVETI RAT, koji je svaki musliman dužan voditi i u njemu učestvovati ako želi dženet (raj).

Ja pojam „Džihada“ nikada nisam mogao ni htio doživjeti i tretirati u antagonizmu sa svim ostalim dužnostima koje musliman mora činiti.

Džihad, kao jedan od najčesće korištenih pojmova, posle 11. septembra 2001. godine shvaćen je i prihvaćen kao „gola sila“, brutalnost i zlo – dakle kao neislamska kategorija. Rušenje svjetskog trgovinskog centra i napad na Pentagon, povezivani su tako shvaćenim pojmom Džihada. Doduše i istraga izvrsena od strane FBI je utvrdila da su svi „učesnici u akciji muslimani“ i da su tu akciju izvrsili pozivajuci se na vjeru i vjerske ciljeve.

Zato se pokazalo pogrešno , dobronamjerno, nastojanje vlade Sjedinjenih Američkih Država da oduzme svaki islamski legitimitet političkim i oružanim akcijama koje su izvršili napadači na SAD, te da to predstavi kao akte nasilja koji su nespojivi sa Islamom. Cilj vlade je bio da sačuva stabilnost društvenih odnosa u zemlji – da ne pokrene anti-islamsko raspoloženje i odmazdu te da sačuva poslovne odnose sa arapskim svijetom.

Tako npr. objasnjavajuci da je Bin Laden odgovoran za 11. septembar Stejt department ga citira : “Bog je blagoslovio grupu avangardnih muslimana, uzdanicu islama da unište Ameriku”!

Sasvim jasno vlada SAD ovim citatom, stavlja do znanja da razumije to da je akcija u Njujorku i Vašingtonu, od Bin Ladena, shvacena kao verski zadatak u ime Islama. I tu se nema šta dodati niti oduzeti. Ali odmah posle toga, govoreći o toj velikoj tragediji, vlada SAD na sve moguće načine pokušava da pokaže kako ta tvrdnja Bin Ladena nije tačna.

O tome se u tekstu Stejt departmenta kaže: “Sjedinjene države ne priznaju takvu stvar kakva je islamski terorizam, članovi Al Kaide su jednostavno teroristi i kriminalci, ništa više. Oni cinično nastoje da iskoriste Islam da bi prikrili svoj ubilački program, koji nije ništa manje nego napad na vrijednosti civilizacije i samo čovječanstvo”.

Kao dokaz da govori tačne činjenice, Stejt department dodaje:

“Muslimanski lideri i sveštenici su širom čitavog svijeta osudili terorističke napade kao iskrivljavanje i izdaju Islama”.

Na osnovu toga vidi se da ono što Al-Kaida predstavlja kao džihad za druge muslimane, na koje se SAD pozivaju, to nikako ne može biti taj institut šerijata. Čak i kad bi to zaista bilo tako, postavlja se pitanje: može li takav pristup negirati džihadski karakter tim akcijama u glavama onih koji su ih počinili i u glavama onih koji ih podržavaju?

Odgovor na ovo pitanje je jasno ne!

Za te ljude sve što se 11. septembra desilo jeste isključivo i jedino džihad. Sa druge strane, broj onih muslimana koji to, takođe, smatraju islamski legitimnim je sigurno veoma veliki.

Naravno muslimani, kada vjeruju da im je život ugrožen imaju pravo da se zaštite onakvom izjavom kakva se od njih očekuje ali pod uslovom da su u srcu sačuvali najčvršća islamska uvjerenja. Šiiti to zovu „Takijah“ ali i kod sunita ističe se obaveza muslimana da sačuva vlastiti život makar bio prisiljen uraditi i nedolične stvari.

Izvor toga uvjerenja vide u ajetu “Onoga ko zanječe Allaha, nakon što je u Njega vjerovao – osim ako bude na to primoran, a srce mu ostane čvrsto u vjeri – čeka Allahova kazna“!

Prema tome, čak i kad se izričito izjašnjavaju protiv akcije Al-Kaide, mnogi islamski teolozi ne misle iskreno, već govore ono što moraju. Najbolji pokazatelj za to je ponašanje Saudijske Arabije.

Tako, npr. Stejt department spominje i izjavu šeika Abdul-Rahmana al-Saudaisa kojom ovaj osuđuje terorizam u ime Islama, I to sa pozicije šejha Velike džamije u Meki.

Šta je suština vehabizma najbolje se vidi iz teksta koji je o njima objavio jedan drugi autor, takodje musliman. Ali što je posebno važno taj tekst je štampan u zvaničnom organu Islamske zajednice (IZ) za BiH, koja najveću podršku ima iz Saudijske Arabije. I ako je IZ tako nešto objavila o vahabitima, t.j. “vehabijama“, jedini je zaključak da je to „službena istina“. A evo šta taj tekst o vahabizmu veli: “Njihov vjerski, socijalni i politički princip svodi se na parolu: ili ćeš biti vehabija ili ćemo te ubiti, oteti ti imetak i porobiti ukućane”.

Naravno – početkom februara 2009. godine, Reis Mustafa ef. Cerić , vjerski vođa muslimana u BiH, je promijenio pogled koji je do tada imala Islamska zajednica BiH, pa je Vehabije nazvao „čuvarima Bošnjačke časti“. Istovremeno, govorio je o „starim i novim muslimanima“ i posebno o ubijanjima i strahotama rata zatim se založio za ukidanje srpske i hrvatske nacije u Bosni i Hercegovini i najavio je “neminovnost nastanka državotvorne ‘bosanske’ nacije.”

Nije govorio o hodžama koji kradu, nije govorio o hodžama koji raspiruju vjersku i nacionalnu mržnju, seksualno zlostavljaju djevojčice (medijski poznati slučaj osuđenog hodže iz Gluhe Bukovice kod Travnika), nije govorio o vjernicima i uposlenicima koji zbog ljutnje prema najbližima zapale džamiju u kojoj su do juče klanjali ( Čapljina)

A šta je to doktrina vahabizma, odnosno vahabita ili vehabija? Ono što je činio Osama bin Laden, ono što čini sam Reis „gradeći sebi carske dvorove”, ili ono što čine hodže čije je nemoralne postupke prepoznala i osudila javnost?

A, ako je to suština vahabizma, kako se onda akcije od 11. septembra, od strane šejha al-Sudaisa mogu smatrati nelegitimnim?

Ili recimo, pomenuti materijal Stejt Departmenta, gde ogromnim slovima i sa fotografijom, na drugoj strani odmah iza Džordža Buša, što pokazuje koliko mu SAD daje vaznost, citira šejha Jusufa al- Karadavija, koji veli: ”Islam, religija tolerancije, visoko poštuje ljudsku dušu i smatra napad protiv nevinih ljudskih bica velikim grijehom…Ja sam kategorički protiv muslimanskog povezivanja sa tim napadima. Islam nikad ne dozvoljava muslimanu da ubija nevine i bespomoćne”.

A samo tri godine kasnije, Karadavi u intervjuu za BBC,će reći : ”Islam dozvoljava da žrtvujete svoj život i svoju dušu da preprečite put svome neprijateju, ukoliko će to nanijeti štetu neprijatelju, čak i ako izazove samo strah u njemu, poljulja njegov moral i unese u njega strah od muslimana.”

Koliko je to notorna činjenica najbolje se vidi iz sljedeće informacije. Nju nam daje Fikret Karčic, profesor islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, čiji visoki islamski autoritet i verifikovano poznavanje islama ne daje pravo ni na kakvo negiranje, koje bi imalo islamski legitimitet. On kaže: “Smatra se da je u uslamu pravo ono sto je teologija u hrišćanstvu – najtipičnija manifestacija vjerskog učenja. Za muslimane pravo nije samo elemenat ukupnog islamskog učenja već njegov funkcionalni izraz”. Prema tome, ako je pravo funkcionalni izraz islama, onda je jasno da je za njega potrebna država, jer prava nema bez drzave.

A bez toga nema islama, jer kako nam veli Karčic islam se pokazuje kroz pravo, a ne kroz teologiju.

Uglavnom vidi se da je na sve moguce nacine džihad u SAD i uopšte na Zapadu prikazivan u sasvim drugačijem svijetlu nego što je ovaj institut islama zahtijevao.

Ja ne prihvatam učenje po kome je „pravo“ i „država“ osnovni smisao islamske vjere koja je takvim shvatanmjem locirana na „ovozemaljski“ svijet , utemeljena kao politička ideologija, te nema dubljeg smisla.

Još manje prihvatam tumačenje po kome je dužnost džihada važnija od cjelokupnog Imana i svih propisanih Islamskih dužnosti.

I I I

Ako se uopšte hoće govoriti o organizacijskim formama vjerskih fanatika ili zločinima na vjerskoj osnovi, mora se poći od već izrečenih presuda prvim ljudima Armije Republike BiH: generalu Rasimu Deliću (Komandantu Armije RBiH) i generalu Enveru Hadžihasamoviću (/Načelniku Štaba Vrhovne komande Armije RBiH) i od dokaza počinjenih zločina koje je počinio „Odred el Mudžahedin“. Prvi predmet u kome se pitanjima ovih zločina bavio haški tribunal je predmet „Hadžihasanović-Kubura“. On je u tom smislu i značajniji za analitičare ovih pojava i za istoričare, ali je suđenje Rasimu Deliću pokazalo monstruoznost i surovost u ubijanju jednako kao i angažman cjelokupnog političkog sistema na uklanjanju tragova zločina. Ipak je kroz presudu Komandantu Armije RBiH dokazana i masovnost u ubijanju, surovost i odlučnost, prikrivene pravom proisteklim iz vjerskog učenja.

PRESUDA PRETRESNOG VEĆA U PREDMETU PROTIV GENERALA RASIMA DELIĆA IZREČENA JE 15.09.2008. godine

Za oslobađajuću presudu je glasao predsjedavajući sudac Bakone Moloto iz Južne Afrike, dok su sudac Frederik Harhoff iz Danske i sutkinja Flavia Lattanzi iz Italije glasali za kažnjavanje.

Važnost ove presude nije u visini kazne Deliću. Ma kolika bila kazna ona ima značaja samo za Rasima Delića i nikoga više. Zločini koji su počinjeni ostavili su trajne posljedice u psihologiji srpskog i hrvatskog naroda a posebno u sudbinama i životima članova porodica surovo ubijanih. Nijedna kazna to ne može promijeniti – čak ni ublažiti.

Ono što jeste važno u samoj presudi Rasimu Deliću jesu sljedeće činjenice:

1.Dokazani zločini nad Srbima sa Ozrena i Hrvatima u srednjoj Bosni
2.Dokazano je postojanje drugih, paravojnih jedinica na području pod kontrolom vlasti Republike BiH i Armije BiH.
3.Činjeni su zločini na širem području Bosne i Hercegovine (od Travnika do Zavidovića – od Srednje do Jugoistočne Bosne), i to u toku cijelog rata, a posebno onih 30. mjeseci koje tretira presuda

4.Zločini su činjeni na vjerskoj osnovi sa pozicija radikalno shvaćenog Islama

5.Odred “El Mudžahedin” je u svojim redovima imao mnogo stranih dobrovoljaca bliskih terorističkim organizacijama ( “GIA” Alžir , “Gama Isllamia” Egipat …) i puno važnih pripadnika današnje, globalne, terorističke mreže, El Kaida (Šeik Halid Muhamed, Abelkadir Mokhtari – Abu Maali, Ahmed Zuhair – Handala, Šejh Abdel Aziz – Barbarosa, Abdel Rahman – Anvar el Shaban, Imad Al Misri – Abu Hamza, Lionel Demon – Abu Hamza…) a da nijedan od njih nije bio predmetom krivičnog gonjenja ni Međunarodnog suda ni lokalnih sudova 6.Pripadnici Odreda “El Mudžahedin”, domaćeg porijekla su i danas među nama. Oni su u brojčanom smislu činili jezgro i veliku većinu u Odredu. Danas oni mirno žive u Bosni i Hercegovini i također nisu ni na koji način procesuirani niti gonjeni. Ovi elementi presude Deliću značajno će odrediti pogled na karakter i prirodu samog rata u Bosni i Hercegovini i locirati ga sa terena priče o “agresiji susjednih zemalja” na polje stvarnog vjerski motivisanog sukoba.

Ovom presudom Haški tribunal ostavlja u naslijeđe lokalnim tužiocima u BiH i seriju dokazanih zločina nad Srbima i Hrvatima u srednjoj Bosni, koji su počinjeni na posebno okrutan način od juna 1993. do septembra 1995. godine. U presudi su utvrđena okrutna i masovna ubistva Srba i Hrvata u srednjoj Bosni u tri odvojena događaja koji su se dogodili u vremenskom razmaku od 27 mjeseci i na područjima koja su međusobno udaljena više od sto kilometara. Dakle, poslije ove presude nije više moguće govoriti samo o pojedinačnim i izolovanim slučajevima ratnih zločina na bošnjačkoj odnosno muslimanskoj strani rata u BiH.

Presuda Rasimu Deliću prvo dokazuje masovno ubistvo strijeljanjem 24 Hrvata u selima Maline i Bikoši kod Travnika. Za ovaj zločin i dalje niko nije kažnjen niti je poznato gdje su ukopana tijela ubijenih. Pretresno vijeće je utvrdilo da ove osobe nisu učestvovale u neprijateljstvima u vrijeme kada se zločin dogodio.

Kao drugi zločin navodi se ubistvo odsijecanjem glava Momira Mitrovića i Predraga Kneževića te Gojka Vučića i okrutno postupanje prema 12 zarobljenih vojnika Vojske RS-a u selu Livade i logoru Kamenica kod Zavidovića od 21. do 24. jula 1995. godine.
“Između 21. i 23. jula 1995. pripadnici odreda El Mudžahid vezali su 12 zarobljenih iz VRS-a u neugodnim položajima i izvrgli ih različitim oblicima zlostavljanja, uključujući batinanje i pokazivanje tek odrubljenih glava Momira Mitrovića i Predraga Kneževića. Pretresno vijeće je utvrdilo da je takvo postupanje kod zarobljenika proizvelo tešku duševnu i fizičku patnju, kao i povredu, te da predstavlja i teški napad na ljudsko dostojanstvo.

“Dana 23. jula 1995. mudžahedini su 12 zarobljenih pripadnika VRS-a iz Livada prebacili u logor Kamenica, gdje su ih zarobljene držali u jednoj napuštenoj kući. U noći tog dana jedan mudžahedin je hladnokrvno ispalio hitac u jednog od zarobljenih – Gojka Vujičića. Glava Gojka Vujičića potom je odrubljena i stavljena na njegov stomak.”

Kasnije su zarobljeni Srbi bili prisiljavani da ljube odrubljenu glavu”, navodi se u sažetku presude.

Treća dokazana serija zločina, koja je opisana u presudi Deliću, dogodila se u septembru 1995. godine. “Poslijepodne 11. septembra 1995, jedan dan nakon pokretanja operacija Uragan i Farz, vojnici 328. brigade 5. bataljona Armije BiH i mudžahedini zarobili su oko 60 vojnika i civila bosanskih Srba, uključujući tri žene u blizini sela Kesten. Zarobljenicima je bilo naređeno da u koloni pješice krenu prema Kestenu. Putem su dvojica zarobljenika – Milenko Stanić i Živinko Todorović – ubijeni iz vatrenog oružja.

“U logoru Kamenica neki ili svi od 52 zatočenika bili su zatvoreni na dva sprata jedne napuštene kuće. Iz posrednih dokaza, uključujući i dokaze dobivene ekshumacijom, slijedi da su ta 52 zatočenika na kraju ubijena. U svjetlu cjelokupnih dokaza i iz razloga detaljno navedenih u pisanoj presudi, Pretresno vijeće se uvjerilo da su svu 52 muškaraca Srba, navedenih u prilogu C Optužnice, namjerno lišili života pripadnici odreda El Mudžahedin u logoru Kamenica, u periodu od 11. septembra 1995. do 14. decembra 1995. godine”, navodi se u sažetku presude.

Potom se navodi slučaj okrutnog postupanja u logoru Kamenica: “Dana 17. septembra 1995. ili otprilike tog datuma u logor Kamenica je stigla nova grupa od deset zarobljenih bosanskih Srba, koja je zatočena u prizemlju napuštene kuće. Pripadnici odreda El Mudžahedin redovito su ih podvrgavali zlostavljanjima koja su bila uzrokom teškoj duševnoj i fizičkoj patnji, uključujući premlaćivanja i izvrgavanje elektro-šokovima. Osim toga, Nenad Jović, koji je u logor Kamenica doveden nekoliko dana nakon 17. septembra, preminuo je uslijed posljedica premlaćivanja, otrovane vode ili uvjeta zatočeništva.” Pretresno vijeće je prihvatilo kao dokazano i okrutno postupanje prema tri žene: “Dana 11. septembra 1995. tri bosanske Srpkinje dovedene su u logor Kamenica nezavisno od gore spomenutih 52 vojnika VRS-a. Žene su u logoru Kamenica bile zarobljene u jednoj drvenoj šupi i pripadnici odreda El Mudžahedin redovno su ih izvrgavali djelima koja su rezultirala teškom duševnom i fizičkom patnjom, uključujući premlaćivanja, kao i podvrgavanje elektro-šokovima.”

U presudi se potom razdvaja dokazanost zločina od Delićeve individualne odgovornosti. U slučaju prvog zločina, u selu Bikoši, od 8. juna 1993, navodi se da je zločin počinjen u popodnevnim satima: “Pretresno vijeće je također konstatiralo da iz dokaza ne slijedi van razumne sumnje da je u vrijeme ubijanja u Bikošima Rasim Delić već bio komandant Glavnog štaba Armije BiH. S tim u vezi dokazi pokazuju da se taj incident odigrao negdje tokom poslijepodneva 8. juna 1993, dok je Predsjedništvo Republike BiH izabralo Rasima Delića za komandanta Glavnog štaba negdje nakon 14.00 sati. Rasim Delić je tu funkciju preuzeo najranije između 19.00 i 21.00”, navodi se u presudi.

U slučaju ovog zločina suci su zaključili da nisu identificirani počinioci, ali konstatirali su “da je odnos između bilo koje od grupa stranih mudžahedina i Armije BiH u to vrijeme bilo ispravno karakterizirati kao saradnju između odvojenih i nezavisnih vojnih entiteta, a ne kao potčinjenost mudžahedina u okviru jedne jedinstvene vojne strukture”. Dakle, ovom presudom se tvrdi da su na strani Armije BiH također djelovale i činile zločine paravojne formacije, za koje se ne zna ni ko je bio u njihovom sastavu niti pod čijom su komandom djelovale. Do suđenja Deliću, bošnjački politički i vojni rukovodioci, uključujući samog generala Delića, su poricali da su na njihovoj strani postojale formacije koje nisu bile pod kontrolom. Preostalo je samo pitanje da li je Delić imao ili ne efektivnu kontrolu nad odredom El Mudžahedin u događajima u završnim operacijama rata. To je bila ključna tačka razlika između sudaca jer je sudac Moloto vjerovao da Delić nikada nije imao efektivnu kontrolu nad odredom El Mudžahedin. “Većina sudaca je konstatirala da su struktura, organizacija, rukovođenje i komandiranje u Armiji BiH značajno uznapredovali od vremena kada je Rasim Delić bio imenovan za komandanta Glavnog štaba, 8. juna 1993, pa do raspuštanja odreda El Mudžahedin, u decembru 1995, na kraju oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini. Po mišljenju većine u Vijeću, kada su u Livadama i Kamenici, u julu i septembru 1995, počinjeni zločini, Rasim Delić je imao konsolidiranu funkciju koja mu je omogućivala da svoje odluke sprovede u odnosu na svoje potčinjene, uključujući i odred El Mudžahid i njegove pripadnike”, tvrdi se u presudi. Na osnovu ovog tumačenja, kažnjen je s tri godine zatvora zbog propusta da spriječi i kazni okrutno postupanje prema zarobljenim vojnicima VRS-a u selu Livade i logoru Kamenica u julu i augustu 1995. godine. Većina sudaca je, naime, zaključila da je u biltenu Službe bezbjednosti broj 137, od 22. jula 1995. godine, Delić bio upozoren da je “zarobljeno 40 agresorskih vojnika, uključujući dva doktora i jednog medicinskog tehničara. Sve zarobljenike drže pripadnici odreda El Mudžahedin i dosad ne dozvoljavaju nikome pristup zarobljenicima”.

Bilten, dostavljen u sjedište Generalštaba u Kaknju na Delićevo ime, postao je ključni dokaz za suce da je Delić imao razloga da zna da će pripadnici odreda El Mudžahedin počiniti zločin ili da su ga već počinili u julu i augustu 1995. godine.
Sudac Moloto se saglasio “sa svim nalazima o tome kako je Delić bio upozoren, ali da je propustio da spriječi i kazni zločin”. Suci navode da nisu imali takvih dokaza da je Delić znao za zločine počinjene u septembru 1995. godine u logoru Kamenica kod Zavidovića.

Delić je u pritvoru, do izricanja presude, proveo 488 dana i u ovom trenutku (2009.godina) još uvijek je na izdržavanju kazne.

Istovremeno: analizirajući ovaj postupak, mora se istaći i to da je odnos Tužilaštva Haškog tribunala, ali i odnos tadašnjih vlasti u Republici Srpskoj, bio u najmanju ruku čudan.

Da nije tako, zar bi se u samoj Optužnici protiv Rasima Delića već na drugoj strani iste našao eminentno politički odnos spram Skupštine Republike Srpske – koja se ocjenjuje i u daljem djelu Optužnice etiketira kao „samoproglašena Skupština srpskog naroda u BiH“ a istovremeno, vojnička i radikalno-islamistička operacija na Ozrenu (koju je Armija BiH izvela pod kodnim imenom „FARZ“ što znači „Božija zapovijed“) i koja je jedino za cilj imala istrebljenje i progon srpskog življa na Ozrenu (jer drugih naroda tu nije ni bilo), u samoj Optužnici – pojavljuje se kao posebno poglavlje pod imenom: „Oslobodilačke operacije ARBiH na potezu Ozren-Vozuća“.

To znači da priroda vojničkih operacija na Ozrenu koja je za cilj imala progon oko 35.000 stanovnika srpske etničke pripadnosti, uništenje njihove imovine i i tragova njihove kulture i vjere – prosto rečene, nije moralno ni pravno upitna.

Ona je „oslobodilačka“ ali je samo malo izmakla kontroli.

Rasim Delić nije iznosio svoju odbranu na ovom suđenju – odšutio je cijelo suđenje.

A general Hadžihasanović negirao je u Hagu postojanje operativne komande nad mudžahedinima i njihovim vojnim jedinicama, te konstatovao da su oni a nikako vojni ili politički vrh, isključivo odgovorni za brojne zločine nad Hrvatima u srednjoj Bosni jer su napadali to područje mimo ikakve naredbe ili informacije o svojim planovima.

Hadžihasanović nije imao odgovor na pitanje, zašto vojni ili državni organi – policija, sudovi i tužilaštva, nisu nikada poduzeli nijednu akciju na planu istraživanja činjenica i utvrđivanja odgovornosti za neosporne ratne zločine, poznate široj javnosti, čak i manje informisanim.

S druge strane, u kontaktima s mirovnim snagama tokom rata u BiH i europskim promatračima bosanske su vlasti prikrivale “arapski faktor” do osnivanja formacije “El mudžahid”, tvrdeći da do tada nisu imali nadzora nad njima. U Hadžihasanovićevom zahtjevu za osnivanje posebne formacije opovrgavaju se javno izrečeni navodi na suđenju, ali i u brojnim susretima s mirovnjacima UN-a i europskih posmatrača.

“Sve strane državljane – dobrovoljce u Armiji BiH s područja zone odgovornosti 3. korpusa organizirati u odred – naziv odreda je Elmudžahidin. Mobilizacijsko zborište bilo bi u selu Mehurići, Travnik”, napisao je Hadžihasanović 12. oktobra 1993. u zahtjevu načelniku Generalštaba Rasimu Deliću.

Delić mu je već sutradan odgovorio potvrdno o osnivanju službene mudžahedinske jedinice.

U ključnoj je rečenici Hadžihasanović, što je Haškome sudu promaklo, priznao kako su strani dobrovoljci bili dio Armije BiH, čime se baca potpuno novo svjetlo na taj slučaj i ratnu istinu. Inače, ta se formacija izvorno trebala zvati “El džihad”, što je predložio jedan od zapovjednika Vezir Jusufpašić. Službeni je naziv bio “El mudžahidun”, a u javnosti “El mudžahid”.

Do tada su ovi borci uglavnom bili pripadnici različitih jedinica unutar 7. muslimanske brigade. Od 13. oktobra mudžahedini su upućivani na “posebne zadatke” i bili su površno i formalno, potčinjavani različitim formacijama. Ta je brigada odgovorna za napad na Dusinu 15. januara 1993. godine, pet mjeseci prije otvorenog sukoba, što je bilo pripisano Dariju Kordiću. Izvedeno je klasično strijeljanje zarobljenika. Dvojica su preživjela jer su trebala pokopati saborce iz HVO-a.

Franjo Krišto preživio je, ali je umro nedugo nakon rata. Drugi svjedok je na suđenje Hadžihasanoviću i Kuburi došao iz SAD-a i govorio je o okolnostima toga zločina, koji zasad nije pripisan nikome. Jednak je scenarij bio i u Šušnju, u kojem je likvidirano 20 civila, i u Maljinama, u kojima su na pogubljenju bila tek dvojica Arapa, a ostali su bili “domaći” vojnici, pripadnici ABiH. I za Buhine kuće, Križančevo selo, gdje je ubijeno stotinu Hrvata, odgovorna je 7. Muslimanska brigada.

Za ove zločine niko nije odgovarao niti postoji mogućnost da bi se to moglo desiti.

Uvijek kada se govori o ovakvim i sličnim zločinima, oni se propagandistički stavljaju u kontekst „ratnog folklora“ i predstavljaju kao izolovani incidenti.

Činjenica da nijedan ovakav zločin nije procesuiran opovrgava opravdanost ovog pristupa jednako kao i činjenica, da ovakvi zločini, učinjeni u klasičnom maniru terorističkih akcija, sa puno divljačkog u sebi ( mučenje i mrcvarenje ratnih zarobljenika, kasapljenje i odsjecanje glava ili drugih dijelova tijela), nikada i nigdje nisu bili samo incident, nego dio organizovanog, dobro smišljenog i sa dalekosežnim ciljevima prepoznatljivog terorističkog sistema.

Veoma često, može se čuti primjedba, da identifikovanje ovakvih nedjela i terorističkih akcija, sa Islamom (naročito ta uobičajena novinarska forma određenja toga kroz naziv „Islamski terorizam“) nema smisla i nije u duhu ekumenizma.

Ta primjedba je apsolutno neopravdana. Naziv je adekvatan uvjerenjima po kojima se ubijanje vrši u ime Islama.

Ubijati i klati, a očekivati od Allaha nagradu za to – predstavljati to kao najviši doprinos borbi za vlastitu vjeru – opasati se bombama i ubijati civile – što je čin samoubistva (najmrži čin Allahu je uzimanje vlastitog života darovanog od Boga), i opet, uvjeravati svijet kako je za takav čin nagrada Dženet (Raj), govori o fanatizmu koji je najveći neprijatelj Islama ali koji svoju nadu i snagu uzima iz tako shvaćene vjere. Ponekad dobijajući i globalnu solidarnost muslimana, samo zbog osjećaja zajedničke pripadnosti.

Već iz spiska svjedoka optužbe, vidljivo je, da su ključni svjedoci bili Bošnjaci i da je vrlo malo stvarnih učesnika i svjedoka stradanja svjedočilo.

Naravno da se svjedočenje Ratnog vojnog tužioca Trećeg korpusa, Murisa Hadžiselimovića, (inače danas glavnog tužioca Ze-Do kantona), mora uzeti sa rezervom. Hadžiselimović – kao glavni krivac, što vojni istražni organi nisu procesuirali pomenute zločine – braneći sebe – tvrdnjom – da vojni organi beybjednosti i vojna policija “…nisu prijavili nijedan slučaj zločina… pa on nije imao osnova za istragu ili krivično gonjenje…” u stvari je – dotukao odbranu Rasima Delića.

Činjenica da je čitav system zakazao postavlja pred javnost pitanje: ko je u stvari ratovao protiv koga, koliko je vojski i raznih milicija učestvovalo u sukobu, sa kojim ciljevima i kome su podređeni bili?

Kao i svi drugi procesi u Hagu i ovaj je bio opterećen političkim stavom najmoćnijih predstavnika međunarodne zajednice (Sjedinjenih Američkih Država i uticajnih zemalja Evropske unije). Taj stav je bio polazište svih sudskih procesa, koji su vođeni pred ovim sudom – ma o kojoj strani u sukobu da je bilo riječ.

Nekažnjeno ubijanje – mnoštvo zločina bez kazne, ohrabrilo je bivše mudžahedine i lokalne bandite, da bez razmišljanja nastave u izmjenjenim okolnostima voditi svoj, „privatni džihad“.

Naravno, pitanje odgovornosti za počinjene zločine je samo jedno pitanje, važno za nas: drugo, čak važnije jeste: zašto ti brutalni zločini nisu kažnjeni i ko je odgovoran za to nedjelo?

Zato ovu Konferenciju smatram jako važnom. Ona mora poslati jasnu poruku, da svi zločini moraju biti kažnjeni a svi zločinci moraju odgovarati zbog svojih zločina.

Tu ne smije biti izuzetaka niti moćnika koji bi sprečavali kažnjavanje zločinaca. Istovremeno, to nije ni vjersko ni nacionalno pitanje: nijedna nacija kao i nijedna religija, nema interes da krije zločine i zločince. Ako Haški tribunal nije kaznio zločine mudžahedina onda, u svojoj izlaznoj strategiji, on mora dati odgovor ko i kada će procesuirati sve ratne zločine bez izuzetka?

Iznoseći ovakve stavove, ne osjećam se indisponiranim muslimanom i Bošnjakom. Ja želim, i to činim, da podvučem jasnu granicu između sebe (djelom i svog naroda) i svih zločinaca koji su u ime lažnog interesa vjere i nacije, pljačkali, ubijali i gradili mrežu budućeg terora i zločina.

One thought on “Dževad Galijašević: Uloga odreda El-Mudžahedin u sukobu u BiH i razloyi za njihovo nekažnjavanje”

Leave a Reply to Cory Knierim Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

USASerbia