Većina ljudi smatra da je genocid najteži od svih zločina protiv čovječnosti. Mali broj riječi u našem jeziku djeluje emotivnije, razdražljivije ili izaziva isti gnjev.
Genocid je zločin zbog kojeg su vođe bosanskih Srba optužene da su počinile masakr u Srebrenici u julu 1995. godine.

Izvještavanje Entoni Luisa (Anthony Lewis) je tipičan primjer izvještavanja zapadnih medija. Ovaj dobitnik Pulicerove nagrade rekao je čitaocu Njujork tajmsa (New York Times) da “vođe bosanskih Srba nisu na istoj ljestvici kao nacisti, ali je riječ o istom zlu. General Mladić je predvodio pokolj 8.000 civila, muškaraca i dječaka nakon što su njegove trupe zauzele zaštićenu zonu UN-a Srebrenicu.”[1]

U 2001. godini Меđunаrоdni krivični sud zа bivšu Јugоslаviјu (МKSЈ) dоniо je prеsudu nаvоdеći dа је bilo “dоkаzаnо vаn svаkе sumnjе dа su gеnоcid, zlоčini prоtiv čоvjеčnоsti i kršеnjе zаkоnа i оbičаја rаtоvаnjа pоčinjеni nаd bоsаnskim Мuslimаnimа u Srеbrеnici, u јulu 1995. gоdinе.” [2]

Sudskо vijеćе је zаklјučilо dа su “nаkоn zаuzimаnjа Srеbrеnicе, snаgе bоsаnskih Srbа ubilе nеkоlikо hilјаdа muškаrаcа bоsаnskih Мuslimаnа. Ukupаn brој se vjеrоvаtnо kreće u rаspоnu оd 7.000 – 8.000 muškаrаcа. “[3]

U 2010. gоdini drugo prеtrеsnо viјеćе Hаškоg tribunаlа “utvrdilo је vаn svake sumnjе” dа је čаk 7.826 lјudi “ubiјеnо u еgzеkuciјаmа pоslijе pаdа Srеbrеnicе.” [4]

Čini sе dа је оtvоrеn i zаtvоrеn slučај gеnоcidа Srba koji su nаpаli zаštićеnu zоnu UN-a i iskаsаpili hilјаdе bеspоmоćnih muslimаnskih civilа. Nоvinаri, pоlitičаri, pа čаk i sudоvi su svаkаkо iznijeli svoje mišlјеnje, аli da li su tа mišlјеnjа zasnovana na pоuzdаnim dоkаzima ili su pоlitički mоtivisаna?

Оvај rаd ćе ispitаti pоlitički znаčај mаsаkrа u Srеbrеnici i оspоriti širоkо rasprostranjeno uvjеrеnjе dа su civili bili meta mаsаkra, dа је bilо skоrо 8.000 žrtаvа а dа је mаsаkr biо čin gеnоcidа.

Ništа u оvоm rаdu nе trеbа tumаčiti kао pоricаnjе, оdоbrаvаnjе ili nа bilо kојi nаčin оprаvdаnje mаsаkra u Srеbrеnici. Маsаkr је biо nеsumnjivо rаtni zlоčin, zа kојi trеbа dа budu kаžnjеni pоčiniоci.

Nikо ne nеgirа dа sе mаsаkr dоgоdiо. Slоbоdаn Мilоšеvić је оpisао mаsаkr kао “ludi kriminаl”. [5] Rаdоvаn Kаrаdžić je izјаviо Тribunаlu: “Vеruјеm dа za hilјаde [srеbrеničkih žrtаvа] mоžеmо prеtpоstаviti dа su im rukе bile vеzаnе i nа оsnоvu tоgа mоžеmо prеtpоstаviti dа su ti lјudi pоgublјеni.” [6]

Kоntrоvеrzа imа vеzе sа brојеvimа ubiјеnih, civilnim ili vојnim statusom žrtаvа i оsnоvnim mоtivom zlоčinа. Оvај rаd nе nеgirа dа је zlоčin pоčinjеn, аli objašnjava dа је zlоčin uvеličаvаn iz pоlitičkih rаzlоgа.

Politički značaj masakra u Srebrenici

Srebrenički masakr, a posebno njegova klasifikacija kao genocid, je od ogromnog političkog značaja za političke lidere bosanskih Muslimana.

Bosansko-muslimanski politički vrh ima jedan dugoročni cilj: da kontroliše cijelu Bosnu, a cilj im je da to urade brisanjem sa mape Republike Srpske. To je bio njihov cilj tokom rata, a taj cilj je aktuelan i danas. Oni se nadaju da će se ovaj cilj ostvariti tako što će ubijediti svijet da bi Republiku Srpsku trebalo ukinuti jer je proizvod genocida – posebno masakra u Srebrenici u julu 1995.

Ričard Batler (Richard Butler), vojni ekspert zaposlen u Tužilaštvu MKSJ, otvoreno je rekao: “Cilj Armije Bosne i Hercegovine je da uspostavi kontrolu nad cjelokupnom Bosnom i Hercegovinom pod okriljem vlasti u Sarajevu.” [7]

Godine 1995. bivši hrvatski predsjednik Franjo Tuđman obavijestio je američke zvaničnike da su mu bosanski muslimanski lideri rekli da je njihov plan bio da “Srbe istrijebe” i da “izvezu milion i po Srba iz Bosne.” [8]

Čak je i Tužilaštvo MKSJ primijetilo da “samo prisustvo i korišćenje u borbi tokom rata u BiH Mudžahedina i odreda El-mudžahed dovodi u ozbiljnu sumnju iskrenost postavljenog cilja ARBiH o održavanju sekularne i multietničke Bosne, gdje sve nacionalnosti mogu da žive mirno.” [9]

Centralna obavještajna agencija (CIA) SAD-a imala je slične sumnje u posvećenost sarajevskog režima na uspostavljanju sekularne multietničke države. Nedavno skinuta oznaka tajnosti sa izveštaja CIA-e u kojem je autor tokom rata naveo da zamjenik komandanta vojske, brigadni general Jovan Divjak, Srbin, “djeluje prije svega kao simbol vođe ne-Muslimana; on navodno ima samo minimalnu ulogu u vojnim operacijama.” Prema izvještaju, “primarna muslimanska politička stranka – Stranka demokratske akcije (SDA) je dominirala vojskom skoro na isti način na koji je jugoslovenski Savez komunista dominirao JNA.” [10]

Dok ova infromacija odražava ono što su mnogi Srbi govorili, njena težina je veća jer dolazi iz izvora koji su obično bili bezosjećajni i čak neprijateljski raspoloženi prema Srbima.

Bosanski muslimanski politički lideri ne kriju činjenicu da žele da ukinu Republiku Srpsku i da je njihov glavni argument za to navodni “genocid u Srebrenici”. Povjerljivi diplomatski dokumenti, čiji je autor američka ambasada u Sarajevu, a koji su objavljeni na sajtu Vikiliksa (Wikileaks) bacaju novo svjetlo na bosansko-muslimanski politički program i njihove pokušaje da iskoriste takozvani “genocid” u Srebrenici.

Izvori navode, “u februaru 2007. godine, Međunarodni sud pravde (MSP) presudio je da je genocid počinjen u i oko Srebrenice u julu 1995. godine i oslobodio potisnuti bošnjački bijes o ratu 1992-1995. Bošnjački politički lideri eksploatišu presudu da bi napredovali u svom uskom, nacionalističkom političkom programu.” [11]

Od posebnog interesa za Amerikance bila je uloga Harisa Silajdžića. Oni su izvještavali da je on “iskoristio presudu kao osnovu za njegove tvrdnje da je Republika Srpska protivpravno stvorena na genocidu.” [12]

Prema istim izvorima, “bošnjački politički lideri, predvođeni Harisom Silajdžićem, počeli su prodornu kampanju za ‘specijalni status Srebrenice’, u suštini pozivajući na njeno otcjepljenje od Republike Srpske (RS). Oni su, takođe, podržali masovnu emigraciju Bošnjaka povratnika iz Srebrenice, tvrdeći da su uslovi tamo bili nepodnošljivi.” [13] Oni su citirali Silajdžića, koji navodi da “Srebrenica zaslužuje poseban status jer ‘bila je kao Aušvic’ gdje su dovođeni ljudi da bi bili ubijeni.” [14]

Silajdžićevi argumenti su izloženi detaljno u dokumentima. Prema njegovim riječima, “izricanje presude Međunarodnog suda pravde obezbijedilo je novu pravnu osnovu, sa koje će se retroaktivno preispitati uslovi Dejtona.” [15] On je rekao da Srebrenica nije “kao bilo koje drugo mjesto; genocid se desio tamo.” [16]

On je rekao da je bio u stanju da prihvati da Srebrenica bude u sastavu RS u Dejtonu, jer nije bilo “zvanične odluke” 1995. godine da se genocid dogodio 11. jula 1995. godine u Srebrenici. MSP je promijenio “činjenice na terenu”, a on je planirao da “iscrpi sva zakonska sredstva da revidira rezultate genocida.” [17] Prema Silajdžiću, “moramo da promijenimo strukturu i naš ustav, koji su kreirani kao direktan rezultat genocida.” [18]

Silajdžić je izjavio da je Dejton formiran nužno pod pritiskom Miloševića, Tuđmana i Međunarodne zajednice, ali RS ne može ostati kao što jeste; inače će legalizovati genocid. “Morali smo da potpišemo Dejton sa pištoljem uperenim u naše glave”, rekao je. [19]

Jedan od dokumenata govori da je “cilj Silajdžića jasan. On nastoji da koristi presudu Međunarodnog suda pravde kao pravni osnov za eliminaciju Republike Srpske.” [20] Drugi izvor citirao je Silajdžića koji je otvoreno izjavio da je”Republika Srpska proizvod genocida, da je treba ukinuti, a moralna obaveza za implementaciju Presude MSP prevazilazi bosanski zakon i međunarodne sporazume, uključujući i Dejtonski mirovni sporazum.” [21]

Prema tim izvorima, Silajdžićava “strategija ima za cilj da dodatno raspaljuje bošnjačko muslimansko mišljenje ovdje, čime se pažnja SAD-a i međunarodne zajednice fokusira na njihove žalbe. Šteta je što je mali broj posmatrača u Bosni mogao da pronikne u sofistiku njegovih argumenata.” [22] Američki zvaničnici su rekli: “Mi smo iskreno zabrinuti zbog radikalnih ideja koje Silajdžić uspješno sije ovdje među Bošnjacima.” [23]

Dokument takođe razotrkiva eksploataciju i manipulaciju preživjelih članova porodica žrtava masakra od strane režima u Sarajevu.

Dokument koji izveštava o protestu protiv posjete američkog ambasadora Memorijalnom centru u Potočarima, koji je organizovala NVO “Majke Srebrenice” na čelu sa Hatidžom Mehmedović, istakao je da “bošnjački političari često manipulišu i koriste patnju majki srebreničkih žrtava, koje nemaju sofisticirano razumijevanje sistema krivičnog pravosuđa u BiH, a kamoli međunarodne sudske prakse. Iako su njihova bol i patnja stvarni i opravdani, ovaj ‘spontani’ protest je vjerovatno orkestrirao neko drugi. Majke ne govore engleski, a čuli smo ih nekoliko kako traže prevod njihovih znakova engleskog jezika. Pored toga, tokom protesta, lokalni član osoblja ambasade čuo je jednu od majki koja je primala instrukcije telefonom.” [24]

Još jedan dokument bilježi kako su “bošnjački politički lideri, napravili šatorsko naselje ‘izbjeglica iz Srebrenice’ u Sarajevu, organizovali proteste ispred Predsjedništva, i čak lažirali napad na bošnjačke povratnike u selu Ljeskovik kako bi dobili podršku javnosti za otcjepljenje Srebrenice” od Republike Srpske. [25]

Dokument ističe da “posjetioci na visokom nivou u Srebrenici, bili oni vjerski ili politički, dolaze da ‘sakupe poene’ i ostave sjajan imidž kao ‘dobri Bošnjaci’. Lokalni lideri često dobrovoljno igraju ovu igru.” [26]

Političari i stručnjaci izvan Bosne su takođe revnosni u iskorištavanju masakra u Srebrenici za svoje potrebe. Kad god se razmatra vojna akcija, obično možete naći nekog političara ili komentatora negdje u zapadnim informativnim medijima kako govore o potrebi da se “spriječi još jedna Srebrenica” bez obzira da li je to u Iraku, Libiji ili Siriji. Ironično, kad god se potegne Srebrenica to je obično neka muslimanska zemlja koju žele da napadnu.

Zaključci Međunarodnog suda pravde (MSP)

Kako se aludira u prethodno navedenim američkim diplomatskim dokumentima, Međunarodni sud pravde objavio je sljedeći zaključak 2007. godine:

“Sud zaključuje da radnje počinjene u Srebrenici spadaju u član II (a) i (b) Konvencije i počinjene su sa specifičnom namjerom da se djelimično uništi grupa Muslimana Bosne i Hercegovine; i shodno tome da su to djela genocida, počinjena od strane pripadnika VRS u i oko Srebrenice oko 13. jula 1995. godine.” [27]

Međutim, mora se napomenuti da se zaključci Međunarodnog suda pravde u vezi sa genocidom u Srebrenici u potpunosti zasnivaju na nalazima MKSJ. Prema presudi Međunarodnog suda pravde:

“Sud zaključuje da on u principu prihvata kao vrlo ubjedljive relevantne zaključke o činjenicama koje je Međunarodni sud u prvostepenom postupku donio, osim ako se naravno ne obore u žalbenom postupku. Iz istog razloga, bilo kakva procjena od strane Tribunala na osnovu činjenica kao što su nalazi, na primjer, o postojanju potrebne namjere, takođe zaslužuje određenu težinu.” [28]

Svakako se može dovesti u pitanje adekvatnost da Međunarodni sud pravde koristi presude MKSJ-a i da donese zaključke o pitanjima odgovornosti na državnom nivou, kada su sudije i tužioci na MKSJ izričito odbili tu ideju.

Oni su uložili veliki trud da se naglasi da “sud osuđuje ili oslobađa pojedince imenom i prezimenom, a ne kolektivnu odgovornost srpskog naroda.” [29]

U uvodnoj riječi na suđenju Slobodanu Miloševiću, Karla del Ponte (Carla del Ponte) je savršeno jasno rekla da se “ni jednoj državi ili organizaciji ne sudi danas ovdje. Optužnice ne optužuju cijeli narod da je kolektivno kriv za zločine, čak i zločin genocida. Može biti izazovno da se generalizuje kad se radi o ponašanju lidera na najvišem nivou, ali to je greška koja se mora izbjeći. Kolektivna krivica ne čini nikakav dio optužnice Tužilaštva. Nije to zakon kojim se rukovodi ovaj sud, a ja jasno želim da odbacim sam taj pojam.” [30]

Ona je ponovila isto u uvodnoj riječi na suđenju Popoviću. Rekla je: “Svi optuženi u ovom tribunalu su pred vama da im se sudi za njihovu individualnu krivičnu odgovornost. Ni jednoj državi, ni jednoj nacionalnosti, ni jednoj organizaciji se ne sudi za ove zločine. Zločini su počinjeni od strane pojedinih ljudi i pojedinici moraju biti pozvani na odgovornost za počinjena krivična djela. Ne postoji kolektivna krivica pred ovim sudom.” [31]

Kada je sudija Rodrigez (Rodrigues) izrekao presudu u predmetu “Krstić”, rekao je: “Mi vjerujemo da je neophodno napraviti razliku između onoga što može biti kolektivna odgovornost i individualna odgovornost. Tribunal nije osnovan da se bavi mogućnošću kolektivne odgovornosti. Ono što je od interesa za nas u svakom od suđenja, koje moramo čuti u ovoj sudnici, je da provjerimo da li dokazi izneseni pred nama omogućavaju da se optuženi proglase krivim. Mi tražimo da se sudi samo optuženima koji su individualno odgovorni. Mi ne želimo da sudimo narodu. Da, u bivšoj Jugoslaviji bilo je napada na civilno stanovništvo. Da, bilo je masakra. Bilo je progona. Da, neki od tih zločina počinile su srpske snage. Ipak, da parafraziram riječi velikog humaniste, smatramo da kad bi povezali ovo zlo sa srpskim identitetom, bila bi to uvreda za srpski narod i izdao bi se koncept građanskog društva. Bilo bi isto tako monstruozno, međutim, da se ne doda nikakvo ime ovom zlu jer bi to moglo biti uvreda za Srbe.”

“U julu 1995. generale Krstiću, Vi ste pristali na zlo i zato Vas danas ovo Pretresno vijeće osuđuje na 46 godina zatvora.” [32]

MKSJ sudi pojedincima, a MSP sudi državama. Advokati odbrane u MKSJ brane optuženog pojedinca, oni ne predstavljaju dokaze da bi branili države. Oslanjajući se isključivo na nalaze MKSJ, MSP je zloupotrijebio svoja ovlašćenja i transformisao individualnu odgovornost u kolektivnu odgovornost. Ova zloupotreba ovlašćenja je bila razlog zašto je presuda Međunarodnog suda pravde bila od tako velikog značaja za bosanske muslimanske političare, koji žele da uspostave kolektivnu krivicu Republike Srpske.

Prema objelodanjenim američkim diplomatskim dokumentima na Vikiliksu, “[Sulejman] Tihić tvrdi da presuda [MSP] pominje ulogu policije i vojske RS nekoliko puta. On je dodao da pojedinci ne mogu počiniti genocid, nego su potrebne institucije da pripreme i izvrše genocide.” [33]

Dok Tihićeva tvrdnja da pojedinci ne mogu počiniti genocid možda zvuči razumno za razumnu osobu, moramo imati na umu da to nije način na koji MKSJ definiše genocid, a na kraju MKSJ je utvrdio da se dogodio genocid. MSP nije napravio nezavisan nalaz činjenica, samo se pozvao na nalaze MKSJ u svojoj presudi, a prema MKSJ samo pojedinci mogu počiniti genocid.

Pretresno vijeće u predmetu “Jelisić” smatralo je da “su ubistva koje je počinio optuženi dovoljna da se utvrdi materijalni element zločina genocida i moguće je apriori zamisliti da je optuženi pravio plan o istrebljenju cijele grupe, bez namjere koju je podržavala bilo koja organizacija u kojoj su učestvovali drugi pojedinci. U tom smislu prema travaux preparatoires Konvencije iz 1948. godine, predumišljaj nije naveden kao pravna komponenta zločina genocida; nakon što je spomenuto od strane ad hoc komisije u fazi nacrta, činilo se suvišnim s obzirom na to da se posebna namjera već nalaže u tekstu i da bi takve preciznosti samo učinile da teret dokazivanja bude još veći. Iz ovog propusta proizilazi da autori Konvencije nisu razmatrali postojanje neke organizacije ili sistema koji imaju genocidan cilj kao pravnu komponentu zločina. Pri tome, nisu zanemarili mogućnost pojedinca koji nastoji da uništi grupu kao takvu.” [34]

Inženjeri za računarski softver imaju izreku koju vole da koriste: “Smeće unutra, smeće napolje”. Izreka se odnosi na činjenicu da će računari bespogovorno procesuirati pogrešne ulazne podatke (“smeće unutra”) i da će proizvesti pogrešan rezultat (“smeće napolje”).

Isto obrazloženje važi i ovdje. Pošto se MSP oslanjao isključivo na nalaze MKSJ, zaključci Međunarodnog suda pravde su pouzdani onoliko koliko osnovni zaključci MKSJ. Ako su zaključci MKSJ pogrešni, onda su i zaključci Međunarodnog suda pravde pogrešni. Zbog toga, ovaj rad se neće dalje baviti nalazima suda pravde. Umjesto toga, fokusiraćemo se na osnovne nalaze i dokaze MKSJ.

Vojni status nestalih i mrtvih

Za žrtve masakra u Srebrenici se često navodi da su nevini nenaoružani civili. Garet Ivans (Garet Evans) i Džejmz Lajon (James Lyon), predsjednik i viši analitičar Međunarodne krizne grupe za Balkan, informisali su čitaoce Internešnel herald tribjuna (International Herald Tribune) da su “sredinom jula 1995. godine, snage bosanskih Srba pod komandom Mladića izvršile organizovan pokolj skoro 8.000 civila i ne-boraca oko bosanskog grada Srebrenice.” [35]

Londonski Miror (Mirror) donosi sličan izvještaj o “ubistvu 8.000 civila u Srebrenici tokom rata u BiH.” Oni su uvjerili svoje čitaoce da su “žrtve nenaoružani muslimanski muškarci i dječaci – poklani od strane srpskih snaga nakon što su zarobili mali grad Srebrenicu 1995. godine.” [36]

U Sjedinjenim Američkim Državama, Bijela kuća je izdala saopštenje 2005. godine u kojem se kaže: “11. jula sjećamo se tragičnog gubitka ljudskih života u Srebrenici prije 10 godina. Masovno ubijanje gotovo 8.000 muškaraca i dječaka bio je najgori evropski masakr civila od Drugog svjetskog rata i sumorni podsjetnik da postoje zli ljudi koji će ubiti nevine bez savjesti ili milosti.” [37]

Prema podacima UNHCR-a, “gotovo 8.000 civila je zaklano u najgorem zločinu u Evropi od Drugog svjetskog rata. Međunarodni sud za ratne zločine u Hagu … osudio je ovaj akt kao genocid.” [38]

Detaljna rasprava o broju žrtava doći će kasnije, ali za sada ćemo da se bavimo navodima da su ovi “muškarci i dječaci” bili civili, a ne vojnici u bosanskoj muslimanskoj vojsci.

Iako bi se svakako moglo spekulisati da je namjera bila da se ocrne Srbi ili da se zapali javno mnijenje iz političkih razloga, ovaj rad neće ni pokušavati da objasni šta je moglo motivisati cjelokupne zapadne medije i politički establišment da daju ovakve izjave. Umjesto toga, navodi će se uporediti sa dokazeima izvedenim pred MKSJ tako da će čitalac sam moći da izvede zaključak o tome da li odražavaju dokaze iznete pred sudom ili koliko su, zapravo, ti navodi daleko od stvarnosti.

Iako je jedan broj civila sigurno ubijen, dokazi sugerišu da su velika većina nestalih lica i onih čija je smrt potvrđena, bili vojnici i vojno sposobni muškarci. Sudsko vijeće je u predmetu „Krstić” čak priznalo da su “samo vojno sposobni muškarci sistematski masakrirani.” [39]

Vojni ekspert tužilaca Haškog tribunala posvjedočio je da “lica koja nisu okvalifikovana kao vojnici ili potencijalni vojnici, nisu bili dio tog plana [da se pogube zarobljenici]. Jedan od posebnih dokaza koji mogu da iskoristim i koji mi pomaže da podržim tu teoriju je iskaz svjedoka koji je izveden pred Sud ranije, da je 13. jula na livadi Sandići, postojala svijest da je traženo da se iz grupe ljudi isključe pojedinci koji nisu bili u dobi od 16 do 60 godina. A tu svijest su imali vojnici sa najnižim rangom.” [40]
Tužilaštvo u MKSJ je 2005. godine sastavilo listu od 7.661 lica (vojnih i civilnih) koji su nestali ili su mrtvi nakon pada Srebrenice u ruke snaga bosanskih Srba u julu 1995. godine. [41]

Od 7.661 ljudi na listi, 6.847 su bili muškarci starosti između 16 i 60 godina. [42] Ovo je značajno jer je poziv na mobilizaciju bio na snazi u Srebrenici. Nalog za opštu mobilizaciju izdalo je Ratno predsjedništvo Srebrenice i pozvalo na neposrednu mobilizaciju “sve vojno sposobne građane starosti između 16 i 60 godina.” [43]
Štaviše, Demografska jedinica Tužilaštva Haškog tribunala pronašla je evidenciju o vojnoj službi ARBiH za 5.371 od 7.661 ljudi na listi srebreničkih nestalih i mrtvih lica. [44]

Tvrdnja da su žrtve pokolja prvenstveno civili ne stoji pred licem dokaza o evidenciji o službi MKSJ, najveći dio toga ponudilo je samo Tužilaštvo, pokazujući da su preovlađujuća većina srebreničkih nestalih i mrtvih bili vojno sposobni muškarci sa pratećom evidencijom o vojnoj službi.

Genocid

Kao što je već rečeno, klasifikacija masakra u Srebrenici kao čina “genocida” od strane Haškog tribunala je od velikog političkog značaja za političko rukovodstvo bosanskih Muslimana u njihovim stalnim zahtjevima za ukidanje Republike Srpske.

Da bi se utvrdilo da li dokazi potkrepljuju zaključak o genocidu, prvo se mora razumjeti šta je genocid, a šta nije.

Član 2. Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida iz 1948. godine definiše genocid na sljedeći način:

U ovoj konvenciji pod genocidom se podrazumijeva bilo koje od ovih djela počinjenih s namjerom da se uništi, u cjelosti ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa, kao što su:

(a) ubistvo članova grupe;

(b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe;

(c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uslovima koji treba da dovedu do njenog fizičkog uništenja u cjelosti ili djelimično;

(d) mjere kojima je cilj sprečavanje rađanja u okviru grupe;

(e) prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu grupu.

Žalbeno vijeće Haškog tribunala je odlučilo da “kao posebno djelo počinjeno sa namjerom, zločin genocida zahtijeva dokaz o namjerama da se počini u osnovi takav čin i dokaz o namjeri da se uništi ciljna grupa, u cjelosti ili djelimično.” [45]

Sudsko vijeće na suđenju Popoviću dalje razrađuje: “Ono što razlikuje genocid je genocidna namjera – namjera da se uništi, u cjelini ili djelimično, nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa, kao takva… Ove riječi ‘kao takve’ ističu da je za genocid potrebno nešto više od diskriminatorne namjere; mora postojati namjera da se uništi, u cjelini ili djelimično, zaštićena grupa.” [46]

Pretresno vijeće u predmetu „Krstić” konstatovalo je da su “žrtve genocida morale biti na meti zbog svoje pripadnosti grupi. Ovo je jedino tumačenje koje se podudara s namjerom koja je karakteristična za zločin genocida. Namjera da se uništi grupa kao takva, u cjelini ili djelimično, pretpostavlja da su žrtve odabrane zbog njihove pripadnosti grupi čije uništenje je traženo. Samo saznanje počinilaca o pripadanju žrtava posebnoj grupi nije dovoljno da se utvrdi namjera da se uništi grupa kao takva.” [47]

Pretresno vijeće u predmetu „Krstić” je dalje navelo da “Konvencija o genocidu ne štiti sve vrste ljudskih grupa. Njegova primjena je ograničena na nacionalne, etničke, rasne ili vjerske grupe.” [48]

Da bi se tačno klasifikovao srebrenički masakr kao čin genocida, mora se dokazati van svake sumnje da su žrtve, koje su bile uglavnom vojnici i vojno sposobni muškarci, ubijene sa posebnom namjerom da se uništi bosansko-muslimanska etno-religijska grupa kao takva, a ne zato što su bili borci ili potencijalni borci i učestvovali u ratu protiv bosanskih Srba.

Iako Tribunal pravilno definiše genocid, prag njegovog dokazivanja je smješno nizak. Prema Tribunalu, “postojanje plana ili politike nije pravni sastojak zločina genocida.” [49] Oni takođe smatraju da “će genocidna namjera počinioca skoro uvijek obuhvatiti civile, ali to nije pravni uslov za krivično djelo genocida.” [50] Žalbeno vijeće u predmetu „Karadžić” smatralo je da “utvrđivanje da li postoje dokazi koji mogu biti osnova za osudu za genocid ne uključuje procjenu broja ubijenih ljudi i ne postoji prag koji to određuje.” [51].

Prag je podešen tako nisko da se bilo koji oružani sukob može klasifikovati kao genocid. Osuda za genocid pod ovim okolnostima je praktično beznačajna. Tužilac ne mora da dokazuje da je postojao genocidni plan, on ne mora da pokaže koliko je ubijeno ljudi, niti čak da su žrtve bili civili.

Krstićeva odbrana je tvrdila pred Žalbenim vijećem Haškog tribunala da njegova osuda za genocid treba biti odbačena jer “zapisnik sudjenja ne sadrži nijednu izjavu članova Glavnog štaba VRS koja pokazuje da je ubijanje muškaraca bosanskih Muslimana bilo motivisano genocidnom namjerom da se unište bosanski Muslimani iz Srebrenice.” Ne negirajući činjeničnu utemeljenost zahtjeva, sud je odbacio argument na osnovu toga što “nedostatak takve izjave nije presudan. Tamo gdje nema direktnih dokaza o genocidnoj namjeri, namjera se i dalje može izvesti iz činjeničnih okolnosti zločina.” [52]

U krivičnom pravu postoje dvije vrste dokaza, direktni dokazi i posredni, ili indicije (circumstantial evidence). Zaključci MKSJ u vezi sa genocidom u Srebrenici u potpunosti se zasnivaju na posrednim dokazima.

Pretresno vijeće u slučaju „Popović” kaže da “po svojoj prirodi, [genocidna] namjera nije obično podložna neposrednom dokazu ‘jer jedino sam optuženi iz prve ruke ima saznanje o svom mentalnom stanju, i malo je vjerovatno da će svjedočiti o svojim genocidnim namjerama’. U nedostatku direktnih dokaza, namjera da se uništi može se izvesti [iz drugih činjenica i okolnosti].” [53] Oni su čak upozorili da “tamo gde je zaključak izveden iz posrednih dokaza, da bi se utvrdila činjenica na koju se oslanja presuda, taj zaključak mora biti jedini razumni koji bi se mogao izvući iz izvedenih dokaza.” [54]

Pitanje je da li je genocidna namjera da se uništi bosansko-muslimanska etno-religijski grupa kao takva razuman zaključak, a kamoli jedini razuman zaključak, koji se može izvesti iz ubistva neprijateljskih vojnika i vojno sposobnih muškaraca usred rata.
Žalbeno vijeće u presudi Krstiću navodi da je “glavni dokaz osnovni zaključak Pretresnog vijeća da su snage VRS namjeravale da eliminišu sve bosanske Muslimane iz Srebrenice i to je bio masakr svih vojno sposobnih muškaraca te zajednice od strane VRS… Ubistvo vojno sposobnih ljudi je, sigurno, fizičko uništavanje, a imajući u vidu obim ubistava, Pretresno vijeće može legitimno da donese zaključak da je njihovo istrebljenje motivisano genocidnom namjerom.” [55]

Obrazloženje koje je navodilo Pretresno vijeće u predmetu „Popović” je gotovo identično. Oni su smatrali da je “jasno iz dokaza da su snage bosanskih Srba namjeravale da masovno ubiju bosanske Muslimane, vojno sposobne muškaraca iz Srebrenice … Pretresno vijeće smatra da je ubijanje svih muških članova populacije dovoljna osnova da utvrdi namjeru da se biološki uništi cijela grupa.” [56]

Pretresno vijeće u predmetu „Krstić” navelo je činjenicu da su “samo vojno sposobni muškarci sistematski masakrirani” i da je “njihova smrt spriječila efikasan pokušaj bosanskih Muslimana da ponovo osvoje teritoriju” [57] kako bi podržali svoj sumnjiv zaključak “da namjera da se pobiju svi bosanski Muslimani, vojno sposobni muškarci u Srebrenici predstavlja namjeru da se djelimično uništi grupa bosanskih Muslimana.” [58]

Ubijanje vojno sposobnih muškarca kako bi se spriječilo zauzimanje teritorije očigledno nije isto što i ubijanje ljudi kako bi se uništila njihova etnička grupa. Mentalna gimnastika koju Tribunal koristi da podupre ove tvrdnje o “genocidu” bila bi smiješna kada ti navodi ne bi bili toliko ozbiljni.

Da je cilj vojske bosanskih Srba bio da se uništi bosansko-muslimanska etnička grupa, kao takva, zašto onda nisu ubili žene i djecu zajedno sa vojno sposobnim muškarcima?

Tribunal nema odgovor. Kažu, “odluka da se ne ubiju žene ili djeca može se objasniti osjetljivošću bosanskih Srba na javno mnijenje. Za razliku od ubistva zarobljenih vojnika, takav čin se ne bi mogao tako lako držati u tajnosti, ili prikriti kao vojna operacija, i tako bi nosio povećan rizik od privlačenja međunarodne osude.” [59]

Stav Pretresnog vijeća u slučaju „Krstić” je da se treba podsjetiti da “namjera da se uništi grupa kao takva, u cjelini ili djelimično, pretpostavlja da su žrtve odabrane zbog njihovog pripadanja grupi čije uništenje je traženo”. [60] Da li objašnjenje Tribunala zašto žene i djeca nisu ubijeni zvuči kao dokaz van svake sumnje, ili to zvuči kao nagadjanje kojim pokušava da opravda zaključak o genocidnoj namjeri koju dokazi ne podržavaju?

Tribunal daje sve od sebe da isključi vojni motiv za masakr. Pretresno vijeće u predmetu „Krstić” tvrdilo je da “je možda VRS u početku imala za cilj egzekuciju vojnika. Neki ljudi iz kolone su u stvari izginuli u borbama, a nije izvjesno da je VRS u početku namjeravla da se pobiju svi zarobljeni muškarci Muslimani, uključujući i civile u koloni. Dokazi pokazuju, međutim, da je donesena odluka, u nekom trenutku, da se zarobe i ubiju svi muškarci bosanskih Muslimana neselektivno. Nakon toga nije učinjen nikakav napor da se razluče vojnici od civila. Lična dokumenta i lične stvari su oduzeti i od muškaraca bosanskih Muslimana kod Potočara i od ljudi zarobljenih u koloni; njihovi dokumenti i stvari su bačene na gomilu i na kraju spaljeni.” [61]

Pretresno vijeće u slučaju „Popović” navelo je dokaze da od zatvorenika “nije traženo da daju svoja imena, niti ih je iko ispitivao” [62] i da “izgleda pripadnici snaga bosanskih Srba nisu imali spisak sa imenima zatvorenika i ni u jednom trenutku tokom te noći [na jednom od stratišta] nisu pitali zatvorenike kako se zovu.” [63]

Argument koji Tribunal pokušava da istakne je da, ako Srbi nisu provjerili identitet zatvorenika, nisu mogli znati ko je bio vojnik a ko civil. Stoga, vojska nije mogla biti meta.

To je promašeni rezon jer je bilo opšte poznato da je bio na snazi poziv na mobilizaciju, tako da su Srbi znali da svi muškarci starosti od 16 do 60 godina treba da budu u vojsci.

Obrazloženje Tribunala je mač sa dvije oštrice. Ako neko prihvati tu liniju rezonovanja kao kredibilnu, onda se mora odbaciti ideja da je vojska bosanskih Srba imala genocidnu namjeru. Iako se može procijeniti da li je muškarac starosti između 16 i 60 po svom izgledu, ne može se reći razlika između Muslimana, Srbina ili Hrvata po njihovom izgledu. Ako Srbi nisu provjerili lične karte, kako su mogli da znaju da li su njihovi zarobljenici bili bosanski Muslimani ili ne? Ako nisu znali nacionalnost zatvorenika, onda kako su mogli da ciljaju eventualno bosansko-muslimansku etno-vjersku grupu za uništenje?

Srbi nisu bili glupi. Znali su da je Srebrenica bila naseljena bosanskim Muslimanima i znali su da su muškarci starosti od 16 do 60 bili pozvani u vojsku. Čovjek mora da pristupi ovoj temi sa nekom mjerom zdravog razuma, a Tribunal to ne radi.

Neosporna je činjenica da je od 7.661 ljudi, 6.847 koji su na listi Tužilaštva nestalih i mrtvih bili vojno sposobni muškarci starosti od 16 do 60 godina. [64] Takođe je neosporna činjenica da su pronađene vojne evidencije za njih 5.371. [65] Jasno je, dakle, da su meta masakra bili vojnici i vojno sposobni muškarci.

Pretresno vijeće u slučaju „Popović” je primijetilo da “su neki dječaci, srednjovječni muškarci i nemoćni bili među poginulima” [66], a Pretresno vijeće u slučaju „Krstić” je reklo da su “neke od žrtava bile teški invalidi i, iz tog razloga, malo je vjerovatno da su bili borci.” [67] Niko ne negira da su to činjenice, ali kada su skoro 90 odsto nestalih i mrtvih vojno sposobni muškarci i kada većina njih ima prateće vojne dokumente, nemoguće je prihvatiti zaključak Tribunala “da nikakva razlika nije napravljena između civila i vojnika.” [68] Očigledno je napravljena razlika neke vrste, inače 90 odsto nestalih i mrtvih ne bi bili vojnici ili vojno sposobni muškarci.

Očigledno je da je meta masakra bila protivnička vojska a ne bosansko-muslimanska etno-religiozna grupa kao takva. Stoga masakr, iako je bio ratni zločin, nije bio čin genocida.

Čak dokazi, koje navodi samo Tužilaštvo tokom završne riječi u predmetu “Karadžić”, govore da je neosporna istina da su borci, a ne etnička grupa kao takva, bili meta. Tokom završne riječi tužilac Melisa Pak (Melissa Pack) je rekla:

“Karadžić je imao moć života ili smrti nad muškarcima bosanskih Muslimana iz Srebrenice. Nije je upotrijebio 16. jula da zaustavi ubistva. On je pozvao svoje podređene da sazna zašto je nekim muslimanskim muškarcima dozvoljeno da pobjegnu.

“Sjećate se kasnije, 6. avgusta, kada je cijeli svijet znao za masovna pogubljenja, Karadžić je izrazio žaljenje, samo u vezi sa Srebrenicom, da je 9.000 mušaraca dozvoljeno da pobjegnu. Rekao je: ‘9.000 naoružanih Turaka u planinama, u šumi … to je bila vazdušna divizija, 9.000 ljudi, to je vazdušni napad … i na kraju nekoliko hiljada boraca uspjelo je da se probije … nismo mogli da ih okružimo i uništimo jer smo požurili u Žepu’.” (P1412, strana 17.)

“Ova izjava je dokaz njegove genocidne namjere.”

Nasuprot tvrdnji gospođe Pak, Karadžićeva izjava nije dokaz o genocidnoj namjeri. Njegova izjava je dokaz za suprotno. To pokazuje da su bosanski Srbi smatrali muslimanske muškarce iz Srebrenice vojnom prijetnjom, a to dovodi do poente da su lica čije se uništenje tražilo bili neprijateljski borci, a ne bosansko-muslimanska etno-vjerska grupa kao takva. (Vidjeti: Završna riječ Tužilaštva, tužilac Melisa Pak, transkript sa suđenja Karadžiću, 30. septembar 2014. str. 47777.)

Kredibilitet MKSJ

Čini se da nalazi Haškog tribunala, posebno u vezi sa genocidom u Srebrenici, nisu zasnovani na pouzdanim dokazima. U stvari, američki diplomatski dokumenti koji su objelodanjeni na Vikiliksu sadrže neoborive dokaze koji narušavaju kredibilitet Tribunala.

Kada je Žalbeno vijeće MKSJ izreklo presudu u procesu protiv Radislava Krstića, američko osoblje ambasade u Hagu izvjestilo je Vašington da “postoji opšti utisak među tužiocima da je Žalbeno vijeće prvo odlučilo da Krstić nije zaslužio da bude osudjen kao glavni počinilac genocida, ali da, iz ‘političkih’ razloga, nije željelo da izbegne donošenje zaključka da je masakr oko Srebrenice predstavljao genocid. Rezultat, rekao je jedan od tužilaca, izgledao je kao da je ‘osamnaestogodišnji advokatski pripravnik’ napisao presudu na osnovu odluke koju su donijeli ‘akademici i diplomate’. U stvari, pripravnik koji je bio uključen u izradu nacrta potvrdio je pripadnicima pravne službe ambasade da je vijeće autorima izdalo opšta uputstva, ‘donju liniju’ i da su advokatski pripravnici, koji su po nacrtu pisali presudu, morali da utvrde kako doći tamo.” [69]

Umjesto da ih dokazi vode ka njihovom zaključku, advokatskim pripravnicima, koji su pisali Krstićevu presudu, unaprijed je predstavljen politički motivisan zaključak a njihov posao je bio da “utvrde kako doći tamo”.

Sudija Frederik Harhof (Frederik Harhoff) je uklonjen iz veća Tribunala nakon što je uputio cirkularno pismo optužujući predsjednika Haškog tribunala da vrši pritisak na njegove kolege sudije prilikom donošenja odluka usled “pritisaka koji potiču iz ‘vojnog establišmenta’ pojedinih dominantnih zemalja” – naročito Sjedinjenih Država. [70]

Još jedna američka diplomatska depeša iz 2007. godine pokazuje da je Francuska htjela da se posao glavnog tužioca Haškog tribunala povjeri Seržu Bramercu (Serge Brammertz) iz čisto političkih razloga.

Prema tom izvoru, “Francuska podržava Serža Bramerca da naslijedi Karlu del Ponte kao glavnu tužiteljku Haškog tribunala iz uvjerenja da će Bramerc u suprotnom odbiti da produži svoj mandat u UN Međunarodnoj istražnoj komisiji (UNIIIC), što je ishod koji bi Francuzi okarakterisali kao katastrofalan. MIP UN/Službenik za aktivnosti na Bliskom istoku, Salina Grenet (Salina Grenet) objasnila je Polofu 10. maja da je dalje prolongiranje Bramercovih UNIIIC obaveza uslovljeno obećanjem – do 15. juna najkasnije –da će biti imenovan na odgovarajuću dužnost.” [71]

Očigledna činjenica da je glavni tužilac Haškog tribunala dobio posao iz političkih razloga je posebno značajna, jer Tužilaštvo odlučuje ko će biti optužen za genocid a ko ne. Tužilaštvo piše optužnice, a odbrana može samo da predoči dokaze koji su relevantni za optužnicu. Ovo daje Tužilaštvu gotovo neograničenu moć da suzbije dokaze o ratnim zločinima i izvrće istorijske zapise.

Na suđenju Karadžiću, predsjedavajući sudija priznao je na sudu da “nismo dozvolili optuženom da iznese punu verziju po pitanju zločina počinjenih nad Srbima.” [72] Isto Sudsko vijeće takođe je odlučilo da “pitanje ko je bio odgovoran za početak rata nije relevantno za postupak odbrane optuženog,” kada je odbijen njegov zahtjev sudu da izda obavezujući nalog da se predoče dokumenti u posedu američke vlade. [73]

Kao što je ranije navedeno, genocid je konkretan zločin namjere. Pitanje zločina nad Srbima i pitanje ko je počeo rat određuje kontekst u kojem je masakr počinjen. Bez razumijevanja konteksta u kojem je nastao, ne može se razumjeti način razmišljanja bosanskih Srba, niti donijeti inteligentna odluku o tome da li je masakr bio motivisan genocidnom namjerom ili ne.

Štaviše, ako optuženom Radovanu Karadžiću nije dozvoljeno da iznese dokaze o ratnim zločinima nad Srbima, onda moramo da se oslonimo na Tužilaštvo da to uradi i da izvede počinioce pred lice pravde.

Nažalost, postoje dokazi da su Srbi bili meta selektivnog gonjenja od strane Haškog tribunala. U 2006. godini sprovedeno je istraživanje među 25 forezničkih patologa koje je angažovao Tribunal, a rezultati su objavljeni u prestižnom akademskom časopisu “Medicina, nauka i zakon.” [74]

Studija je pokazala da su “neki od forenzičara patologa koji su bili uključeni u procesu bili pripadnici organizacija za ljudska prava koje nisu bile neutralne u sukobima. Štaviše, većina njih pripadala je zemljama koje su članice NATO-a. ”

Uprkos pokušaju Tribunala da organizuje stvari sa patolozima koji bi bili naklonjeni NATO ciljevima, studija je pokazala da su, od 25 anketiranih patóloga, “tri forenzička patologa izjavila da jesu bili izloženi pritiscima, jedan od strane hrvatske Vlade, preostala dvojica od organizacija za ljudska prava, nevladinih organizacija koje su kontrolisale tok obdukcije, i takođe u vezi sa pisanjem izvještaja o obdukciji.”

Štaviše, “tri forenzička patologa su bila svjesna lokacija masovnih grobnica koje Haški tribunal namjerno nije istraživao, posebno masovnih grobnica srpskih žrtava” i “njih četvorica su dovela u pitanje nepristrasnost pravde koju deli MKSJ.”

Studija bilježi uznemirujuće nepravilnosti u vezi sa forenzičkim istragama Haškog tribunala, uključujući da se “prema komentarima nekih od naših ispitanika, finansijska nezavisnost patologa mogla bi se dovesti u pitanje jer sve njih ne plaća direktno MKSJ.”
Studija je takođe navela ono što se naziva “uznemirujuća karakteristika MKSJ postupaka”, gdje “nisu svi forenzički patolozi koji su bili uključeni predstavili verbalne dokaze na sudu u Hagu, nego se samo viši šef forenzičkog tima pojavio da svjedoči, što je u suprotnosti sa tradicijom koja kaže da su odgovornosti pojedinačnog forenzičkog naučnika lične, a ne korporativne.”

Selektivna priroda krivičnog gonjenja MKSJ-a je očigledna. Srbi su krivično gonjeni, dok su njihovi protivnici oslobođeni za potpuno ista djela.

Na primjer, Milan Martić je optužen pred Haškim tribunalom za korišćenje kasetnih bombi protiv Zagreba u znak odmazde za „Bljesak”. Prema optužnici, u klaster bombaškim napadima ubijeno je sedam lica. [75]

Dana 7. maja, 1999. NATO avioni bacilli su kasetne bombe na srpski grad Niš. Bombe su pogodile bolnicu i tržnicu i ubile 15 civila. [76] Ipak, Haški tribunal nije nikog iz NATO-a optužio za ratne zločine. Očigledno, ako je ratni zločin kada padnu kasetne bombe na Zagreb, onda je ratni zločin i kada padnu kasetne bombe na Niš.

Dvostruki standardi se jasno vide. MKSJ je gonio Dragomira Miloševića za granatiranje zgrade TV Sarajeva. Prema optužnici, u napadu jedna osoba je poginula, a 28 je ranjeno. [77]

Dana 23. aprila, 1999. NATO je bombardovao glavni studio Radio televizije Srbije u Beogradu. Prema BBC-ju, u napadu je poginulo 10 ljudi, a 18 ranjeno. [78] Niko iz NATO-a nije procesuiran pred Haškim tribunalom. Opet, ako je ratni zločin bombardovanje TV stanice u Sarajevu, onda je ratni zločin i bombardovanje TV stanice u Beogradu.

General Milošević je takođe krivično gonjen za gađanje autobusa i tramvaja u Sarajevu. U optužnici je navedeno da je 10 ljudi ubijeno kao posljedica ovih napada. [79] Ali, kada je NATO bombardovao voz u blizini Grdelice 12. aprila 1999. godine i kada su ubili 9 civila, [80] i jedan autobus u Lužanima 3. maja 1999. i tada ubili još 23 civila, [81] nije bilo ni glasa od strane haškog tužioca. Opet, ako je ratni zločin gađanje autobusa i tramvaja u Bosni, onda je sigurno ratni zločin i gađanje autobusa i putničkih vozova u Srbiji. Tužilaštvo u MKSJ je očigledno selektivno.

Ričard Goldston (Richard Goldstone) je bio prvi glavni tužilac Haškog tribunala, a on je nedavno dao izjavu za San Francisko Kronikl (San Francisco Chronicle). On im je rekao direktno u lice “međunarodna krivična pravda, sve (je) to politika.” [82]

Tribunal je zamisao CIA-e. Dokumenti sa kojih je nedavno Klintonova predsjednička biblioteka skinula oznaku tajnosti pokazuju da je Tribunal počeo kao inicijativa politike SAD-a; 1. februara 1993. direktor CIA-e je uputio dopis u kojem su ocijenjene različite zemlje kako bi reagovale na “američke političke poteze” u bivšoj Jugoslaviji.

Jedna od opcija politike bila je da se “uspostavi tribunal za ratne zločine”. Prema dopisu, zapadni Evropljani bi trebalo da podrže Tribunal, Moskva bi se tome protivila, a “muslimanske države bi odobrile tribunal za ratne zločine i objavljivanje srpskih zvjerstava. Ravnopravno krivično gonjenje muslimanskih prestupa u Bosni, međutim, smatralo bi se kao naklonost prema Beogradu.” [83]

SAD su najviše pritiskale da se osnuje Tribunal. U govoru na Vrhovnom sudu SAD-a, bivši predsjednik suda Gabrijela Kirk Mekdonald (Gabrielle Kirk McDonald) je velikodušna u svojim pohvalama za bivšeg američkog državnog sekretara Medlin Olbrajat (Madeline Albright). Ona je rekla: “Mi smo imali velike koristi od podrške zainteresovanih vlada i pojedinaca kao što je sekretar Olbrajat. Kao stalni predstavnik u Ujedinjenim nacijama, ona je radila sa neprestanom odlučnošću da se Tribunal uspostavi. Zaista, često govorimo o njoj kao o ‘majci Tribunala’.” [84]

MKSJ je korišten u političke svrhe od njegovog osnivanja. U intervjuu za BBC radio, bivši pomoćnik američkog državnog sekretara Ričard Holbruk (Richard Holbrooke) je rekao: “Kada me je predsjednik Klinton vratio u Vašington da preuzmem pregovore za Bosnu, shvatio sam da je Tribunal za ratne zločine ogromno i dragocjeno sredstvo. Koristili smo ga da bismo dva najtraženija ratna zločinca u Evropi – Karadžića i Mladića – držali izvan Dejtonskog mirovnog procesa i upotrijebili smo ga da opravdamo sve što je uslijedilo.” [85]

Bivši portparol NATO-a Džejmi Šej (Jamie Shea) otvoreno se hvalio medijima da “su NATO zemlje obezbijedile finansije za uspostavljanje Tribunala, mi smo među većinskim finansijerima.” Prema Šeju, “bez NATO zemalja, ne bi bilo ni Međunarodnog suda pravde niti bi postojao bilo kakav Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, jer su zemlje NATO-a prije svega, uspostavile ova dva tribunala, finansiraju ove sudove, koji podržavaju svakodnevno njihove aktivnosti.” [86]

Mogućnost Tribunala da optužuje NATO pilote za ratne zločine nikada nije bio realna. CIA i Ministarstvo inostranih poslova nisu uspostavili Tribunal da ravnomjerno deli pravdu. To nije ono za šta NATO plaća Tribunal da radi. Prava svrha suda je oduvijek bila da opravda američku i NATO politiku u regionu – a politika NATO-a je da bombarduje Srbe.

Kada su novinari pitali Lestera Mansona (Lester Munson), direktora komunikacija Komiteta za međunarodne odnose Predstavničkog doma Amerike, da li bi Tribunal mogao goniti oficire NATO-a zbog napada na civilne ciljeve u Srbiji, on im je rekao: “Vjerovatnije je da vidite kako se zgrada UN-a demontira ciglu po ciglu koje se bacaju u Atlantik nego da vidite da NATO piloti idu pred UN Tribunal.” [87]

Kakve ovo ima veze sa masakrom u Srebrenci? To je važno zbog toga što su MSP i razni političari, istraživači, novinari i akademici nekritički prihvatili zaključke MKSJ-a kao kredibilne, kada očigledno ne bi trebalo da to urade.

MKSJ uglavnom finansira jednu od strana u sukobu (NATO) i angažuje se u selektivnom gonjenju Srba, dok istovremeno NATO ostaje nekažnjen za potpuno ista djela. MKSJ nije nepristrasan tako da se njegovi nalazi ne mogu uzeti kao istiniti. Nadalje, bilo kakva akademska istraživanja, novinarski ili politički diskurs koja se oslanjaju direktno ili indirektno na nalaze MKSJ su podjednako kompromitovani.

Dokazi koji su predstavljeni u MKSJ su od ogromne vrijednosti, a to će nam pomoći da se utvrdi šta se desilo u Srebrenici u julu 1995. godine, ali nalazi i zaključci koje je Tribunal na osnovu njih donio lišeni su bilo kakvog značaja.

Naser Orić i 28. pješadijska divizija

Kada je Žalbeno vijeće MKSJ za zločine počinjene nad Srbima oslobodilo Nasera Orića, komandanta 28. pješadijske divizije ARBiH u Srebrenici, šef kancelarije za odnose sa javnošću Tužilaštva Haškog tribunala, Dejan Mihov, izjavio je osoblju američke ambasade u Beogradu da “postaje sve očiglednije da su odluke u vijeću politički vođene.” [88]

Ono što je, takođe, očigledno je da Tužilaštvo nije zaista željelo da osudi Orića. Upadljivo je da nekoliko svjedoka visokog profila koji su mogli da svjedoče o njegovim djelima i ponašanju nisu pozvani da svjedoče protiv njega tokom suđenja.

Orić je pokazao snimljene dokaze o njegovim “ručnim radovima” najmanje dvojici zapadnih novinara koji su objavili izveštaje o tome šta su vidjeli u glavnim zapadnim novinama.

Džon Pomfret (John Pomfret) izvještava u Vašington postu (Washington Post) da “ratni trofeji Nasera Orića ne opasuju zidove udobnog stana – jedan od rijetkih sa strujom u toj opkoljenoj muslimanskoj enklavi zaglavljenoj u nedostupnim planinama istočne Bosne. Oni su na video-kasetama i prikazuju: spaljene srpske kuće i Srbe odrubljenih glava, njihova tijela zgužvana u patetičnim gomilama.

“Morali smo da koristimo hladno oružje te noći,” Orić objašnjava dok se scene mrtvih muškaraca isječenih nožem premotavaju na njegovom 21-inčnom Soniju. ‘Ovo je kuća jednog Srbina koji se zove Raco,’on pokazuje dok se kamera premješta do spaljene ruševine. ‘On je ubio dvojicu mojih ljudi, pa smo ga zapalili. Nema sreće’.” [89]

Drugi novinar je bio Bil Šiler (Bill Schiller). On je izvjestio na naslovnoj strani Toronto stara (Toronto Star) da je “Orić zastrašujući čovjek, i ponosan je na to.”

Upoznao sam ga u januaru 1994. godine, u njegovom domu u Srebrenici okruženoj Srbima.

“Jedne hladne i snježne noći, sjedio sam u njegovoj dnevnoj sobi gledajući šokantne video-snimke onoga što bi se moglo nazvati ‘Najveći hitovi’ Nasera Orića.

“Tu su kuće u plamenu, leševi, odsječene glave, i ljudi koji bježe.

“Orić se cerio svo vrijeme, diveći se svojim rukotvorinama.

“Sačekali smo ih u zasjedi”, rekao je kada se pojavio izvesan broj mrtvih Srba na ekranu.

“Naredna sekvenca bili su nagomilani leševi koji su bili ubijeni eksplozivom: ‘Ove smo lansirali na Mjesec’,” hvalio se.

“Kada se pojavio snimak jednog grada duhova, bez ikakvih vidljivih tijela, Orić je požurio da objavi: ‘Tamo amo ubili 114 Srba‘.” [90]

Ovdje imate dva zapadna novinara, američkog i kanadskog, obojici su prikazani video-snimci kao dokaz da su Srbi bukvalno bili iskasapljeni, isječeni noževima, i odsječenih glava, što su počinili ljudi Nasera Orića dok se sam Orić cerio i hvalio onim što je učinio, a tužilac nije pozvao ni jednog od njih na klupu za svjedoke. Šta vam to govori?

Uopšte ne bi bilo neobično da Tužilaštvo pozove novinare da svjedoče. Tužilaštvo često stavlja novinare na klupu za svjedoke. Na primjer, Džeremi Boven (Jeremy Bowen) iz BBC-ja je pozvan da svjedoči na četiri različita suđenja, Ed Vulijami (Ed Vulliamy) iz Gardijana (Guardian) je svjedočio u korist Tužilaštva na pet suđenja, Aeronaut van Linden (Aernout van Lynden) iz Skaj njuza (Sky News) je svjedočio na sedam različitih suđenja, a Martina Bela (Martin Bell) iz BBC-ja Tužilaštvo je pozivalo da svjedoči na pet odvojenih suđenja.

Još jedan svjedok visokog profila kojeg Tužilaštvo nije pozvalo bio je general Filip Morion (Philippe Morillon) iz Francuske, koji je jedan period tokom rata služio kao komandant snaga UN-a u Bosni. Iako Tužilaštvo nije pozvalo Moriona da svjedoči na suđenju Oriću, pozvali su ga da svjedoči na suđenju Slobodanu Miloševiću, na kojem ga je Milošević ispitivao o njegovim odnosima sa Orićem.

Morion je rekao Miloševićevom sudskom vijeću da je Orić bio “gospodar rata koji je vladao terorom u svojoj oblasti i nad samim stanovništvom”. On je rekao da su Orić i njegovi ljudi “vršili napade u vrijeme pravoslavnih praznika i uništavali sela, masakrirali sve stanovnike.” [91] Prema Morionovoj izjavi na svjedočenju, Orić “je priznao da je ubijao bosanske Srbe svake noći.” [92]

Na pitanje šta je Orić uradio zarobljenim Srbima, Morion je objasnio da “nije ni tražio izgovor. Samo prosta izjava: ne mogu se baviti zatvorenicima.” Morion je rekao: “Nisam bio iznenađen kada su me Srbi odveli u selo da mi pokažu vadjenje tijela stanovnika koji su bačeni u jamu, selo je blizu Bratunca.” [93]

Tužilaštvo očigledno nije učinilo sve da pokaže dobru volju i objelodani Orićeve zločine i da ga dovede pred lice pravde. Izgleda da je prava svrha suđenja Naseru Oriću bila da operu njegove zločine i da ih prikriju, namjerno predočavajući slabe dokaze da bi se predmet završio oslobađajućom presudom.

General Morion je otkrio istinu kada je svjedočio. Predsjedavajući sudija na suđenju Miloševiću pitao ga je direktno, “Da li vi kažete, onda, generale, da je ono što se dogodilo 1995. godine bilo direktna reakcija na ono što je Naser Orić uradio Srbima dvije godine ranije?” Morion je odgovorio: “Da. Da, časni sude. Ja sam uvjeren u to. To ne znači da treba da se pomiluje ili umanjuje odgovornost ljudi koji su počinili taj zločin, ali ja sam uvjeren u to, da. “[94]

S obzirom na svjedočenje generala Moriona o tome šta su Naser Orić i ljudi pod njegovom komandom uradili Srbima u tom području, nije teško razumjeti zašto su Srbi možda imali neku odbojnost protiv muslimanskih vojnika i vojno sposobnih muškaraca koji su pokušavali da izbiju iz Srebrenice.

Zvonko Bajagić rezimirao je srpski pogled na situaciju kada je svjedočio na suđenju Radovanu Karadžiću. On je opisao muslimanske zarobljenike iz Srebrenice koje je vidio u zarobljeništvu rekavši: “Ja nisam bio ni najmanje zainteresovan za njih, jer su bili vojnici, a oni su bili uzrok mnogih stradanja i patnje. Ubili su mnogo Srba. Oni su pljačkali i palili sela. Možda ne svi, ali u mojim očima oni su svi zlikovci i kriminalci. To je trebalo da bude demilitarizovana zona, a bili su naoružani do zuba. Imali su više municije od nas. Kad god su htjeli, oni su ulazili na našu teritoriju, i kad god su to radili, činili su zločine. Ubijali su ljude. Pljačkali su i palili. U selu Podravanje, uzeli su jednog od mojih radnika, nabili su ga na kolac i ispekli na ražnju.” [95]

Činjenica da je Srebrenica proglašena UN-ovom sigurnom zonom nije zaustavila Muslimane da pokreću napade iz enklave.

Samo dvije nedjelje prije nego što je vojska bosanskih Srba napala Srebrenicu, Muslimani su napali malo, nebranjeno srpsko selo. U 4:30, 26. juna 1995. godine, muslimanske snage iz Srebrenice napale su srpsko selo Višnjica, spalili kuće, poubijali stoku, i prisiljavali civilno stanovništvo da bježi i spasi svoje živote. [96]

General Morion je opisao mentalitet Srba na tom području. On je rekao: “Lokalni Srbi, Srbi iz Bratunca, vojnici, oni su htjeli da se osvete za sve što su pripisivali Naseru Oriću. Oni nisu htjeli samo da se osvete Naseru Oriću, oni su htjeli da osvete svoje mrtve na pravoslavni Božić. Bili su u ovom paklenom krugu osvete. To što ih je animiralo, bilo je više od osvete.

“Ne samo muškarci. Žene, cijela populacija je prožeta ovim. To nije bila bolest straha kojom je zaraženo cjelokupno stanovništvo Bosne i Hercegovine, straha da će biti dominacije, da budete eliminisani, bila je to čista mržnja. “[97]

Napad na Srebrenicu

General-major Milenko Živanović, izdao je 2. jula 1995. naređenje Drinskom korpusu bosanskih Srba (VRS) da se “razdvoje enklave Žepe i Srebrenice i da se smanje na gradsko područje.” U naređenju se objašnjavalo da “su tokom posljednjih nekoliko dana, muslimanske snage iz enklava Žepe i Srebrenice posebno aktivne. Ubacuju diverzantske grupe koje napadaju i pale nebranjena sela, ubijaju civile i male izolovane jedinice oko enklava Žepe i Srebrenice. Oni pokušavaju izuzetno snažno da povežu enklave i otvore koridor do Kladnja.” [98]

Operacija, pod šifrovanim nazivom “Krivaja 95” počela je 6. jula. Pukovnik Tomas Karemans (Thomas Karremans) komandovao je holandskim UN bataljonom koji je bio stacioniran u Srebrenici u to vrijeme. On je izjavio da je “6. jula, ujutro, oko 3:00, tamo počeo rat. Počelo je u našem kraju, u bazi u Potočarima, pucajući preko baze nekim raketama. Napadi su počeli u južnom dijelu enklave, u oblasti osmatračnice Fokstrot. To je bilo u četvrtak, 6. jula, a ti napadi su izvođeni, recimo, tokom šest dana.” [99]

Kasnije, 9. jula 1995, predsjednik bosanskih Srba, Radovan Karadžić, izdao je dodatnu mjeru, proširujući obim prvobitnih “Krivaja 95” naloga, i odobrio VRS da preuzme cjelokupnu srebreničku enklavu. [100]

Formiranje kolone

Uveče, 10. jula, proširio se glas Srebrenicom da će enklava pasti i da vojno sposobni muškarci treba da pobjegnu u šumu i formiraju kolonu zajedno sa pripadnicima 28. divizije ARBiH i pokušaju da se probiju prema teritoriji koju su držali bosanski Muslimani u blizini Tuzle. [101]

Prema internom izvještaju ARBiH, “u noći 11/12. jula 1995. donesena je odluka da se probiju ka Tuzli … Komandantima je naređeno da postroje jedinice i formiraju kolonu.”

Prema njihovom izvještaju, “nije se znalo brojno stanje kada je kolona formirana i krenula te večeri, ali neke procjene govore da je u koloni bilo između 10.000 i 15.000 ljudi, uključujući oko 6.000 naoružanih vojnika, ne računajući vojnike iz Žepe. U koloni nije bilo mnogo žena i djece. Moguće je da je bilo oko 10 žena. “[102]

Dok su vojska i vojno sposobni muškarci formirali kolonu da probiju linije bosanskih Srba i dođu do Tuzle, oko 25.000 civila okupilo se oko baze UN-a u Potočarima.

Izdvajanje muškaraca u Potočarima

Prema pukovniku Karemansu, “od tih 25.000 izbjeglica, većina njih su bili žene, djeca i starci. Bilo je oko dva do tri procenta muškaraca između 16 i 60.” [103] Njegov zamjenik Robert Franken procijenio je da je “bilo oko 300 – 350 ljudi unutar baze, a mi smo procijenili da je bilo 500 do 600 muškaraca ispred baze. Ostalo su bili žene i djeca.” [104]

Kada su snage bosanskih Srba ušle u Potočare 12. jula, izdvojili su muškarce od ostalih izbjeglica i držali ih kao zatvorenike. Žene, djecu i starce su ukrcali u autobuse i poslali na teritoriju pod kontrolom Muslimana u Kladanj.

Prema Frankenu: “Jedan od Mladićevih zahtjeva ili pravila koje nam je dao – ili je to možda bila njegova namjera, rekao nam je da je namjeravao da razdvoji muškarce između 16 i 60 godina i da provjeri da li su bili ratni zločinci ili vojnici.” [105]

Objasnio je da je odvajanje muškaraca da se utvrdi ko je borac, a ko civil “u to vrijeme, bila normalna procedura” jer je bilo teško razlikovati ko je borac u okruženju u kojem vojnici nisu uvijek nosili uniforme. [106]

Prema listi Tužilaštva Haškog tribunala, 1.487 muškaraca je na spisku srebreničkih nestalih i mrtvih koje su njihove porodice posljednji put vidjele u Potočarima 12-13. jula. [107] Tužioci i sudije MKSJ procjenjuju da je broj muškaraca koje su zarobile snage bosanskih Srba u Potočarima bio oko 1.000. [108] Ovo je uglavnom u skladu sa navedenim procjenama Karemansa i Frankena o broju muškaraca koji su bili prisutni među izbjeglicama.

Muškarci zarobljeni u koloni

Pored muškaraca koji su izdvojeni u Potočarima, snage bosanskih Srba su takođe uhvatili zarobljenike iz kolone Muslimana koja je pošla u proboj iz enklave.

Velika većina muškaraca iz kolone je zarobljena 12. i 13. jula, kada su pokušali da pređu pravac Bratunac-Konjević Polje – Milići. Ovi zatvorenici su bili zatočeni na dvije glavne lokacije: poljani u Sandićima i fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi.

Manje grupe su zarobljavane u Konjević Polju, rijeci Jadar, školi Luke, a na širem području oko Burnice, Sandića, Kamenice, Krajinovca i Mratinaca sve do 17. jula.

Prema navodima tužilaštva MKSJ: uveče, 13. jula, dva autobusa puna zarobljenika, koji su držani u poljoprivrednom skladištu u Konjević Polju, poslata su u Bratunac. [109]

utobusi nisu bili potpuno puni i prestali su da kupe zarobljenike na poljani u Sandićima na putu. [110] Ujutro, 13. jula, snage bosanskih Srba zarobile su 16 muškaraca i odvele ih u udaljeni dio rijeke Jadar, gdje su ubijeni na licu mjesta. [111] Šest muškaraca bosanskih Muslimana je zarobljeno 13. jula, a zatim su ispitivani i ubijeni u štabu Bratunačke brigade. [112] Između 13. i 17. jula, 200 zatvorenika je zarobljeno u čišćenju terena između Sandića, Kamenice, Krajinovca i Mratinaca prema Konjević Polju. [113] U školi Luka, u blizini Tišća 13. jula ubijena su 22 zarobljena muškarca, skinuta sa autobusa kojim su se prevozile izbjeglice. [114]

Po mom proračunu, Tužilaštvo MKSJ tvrdi da je izvelo dokaze koji pokazuju da je broj zatvorenika zarobljenih i zatočenih u drugim mjestima osim Potočara, Nove Kasabe i Sandića bio oko 350 do 400 zatvorenika.

Ljudi zarobljeni u Potočarima i zarobljeni muškarci iz kolone tokom 12-13. jula poslati su u Bratunac, a ujutro, 14. jula bili su poslati na sjever do opštine Zvornik, gdje su ubijeni. Osim dijela zarobljenika na polju u Sandićima, koji su poslati u skladište u Kravicama, i tamo ubijeni.

Zatvorenici u Novoj Kasabi

Prema MKSJ, “1.500 do 3.000 zarobljenih muškaraca iz kolone držani su u zatočeništvu na fudbalskom terenu u Novoj Kasabi 13. jula 1995. godine.” [115] Sudsko vijeće u predmetu „Krstić” zasniva ovaj zaključak na iskazima dvojice zarobljenika koji su bili zatvoreni na terenu: „svjedoka P” i „svjedoka Q”.

Međutim, postoje bolji dokazi nego oni na koje se oslanja Tribunal. Najbolji dokaz je fotografija vazdušnog izviđanja koju su napravile Sjedinjene Države pokazujući grupu zatvorenika koji sjede na fudbalskom terenu u Novoj Kasabi u popodnevnim satima 13. jula.

Prema procjeni CIA-e moglo se vidjeti oko 600 zarobljenika na ovoj fotografiji. [116]

Procjena CIA-e se može potkrijepiti postavljanjem izviđačke fotografije na Google Earth i mjerenjem koliki terenski prostor zauzimaju zatvorenici. Ova mjerenja pokazuju da su zatvorenici zauzeli oko 670 kvadratnih metara zemljišnog prostora [117].

Važno je napomenuti da je ova fotografija snimljena oko 2:00 časa popodne, dok je proces hvatanja zatvorenika još trajao, a zatvorenici su i dalje pristizali nakon što je fotografija snimljena.

Zoran Malinić, bosanski srpski vojnik, koji je imao zadatak da čuva i sastavlja spisak zatvorenika svjedočio je na suđenju Tolimiru da su tamo držani zatvorenici do oko 6:00 prije podne 13. jula, kada su ih ukrcali na autobuse i poslali u Bratunac. On je ocijenio da je ukupan broj zatvorenika koji su bili zatočeni u Novoj Kasabi mogao da bude između 1.000 i 1.200. [118]

Bojan Subotić, komandant jedinice vojne policije bosanskih Srba, čiji je zadatak bio da ukrca zarobljenike na autobuse i kamione, izjavio je da je oko 7.00 časova poslije podne 13. jula, oko 15 vozila stiglo na fudbalski teren u Novu Kasabu da preveze zarobljenike u Bratunac. [119] Ako pretpostavimo da je oko 70 ljudi ukrcano na svako vozilo, to nam daje oko 1.050 zatvorenika.

Na osnovu tih dokaza, možemo biti prilično sigurni da je negdje oko 6:00 ili 7:00 časova uveče 13. jula oko 1.100 zatvorenika ukrcano na autobuse i kamione i upućeno sa fudbalskog igrališta u Novoj Kasabi u Bratunac.

To bi značilo da je oko 500 zarobljenika stiglo na fudbalsko igralište četiri ili pet sati nakon što je izviđačka fotografija snimljena.

Proces snimanja zatvorenika i njihovo privođenje na fudbalsko igralište se dešavao od prethodnog dana.

Poručnik Vinsentijus Egbers (Vincentius Egbers), pripadnik holandske kraljevske vojske, koji je bio raspoređen u srebreničkoj enklavi sa Holandskim bataljonom III, 12. jula vidio je “između 100 i 200 ljudi” postrojenih na igralištu, “sjedili su na skrštenih nogu sa rukama na vratu.” [120] Ujutro, 13. jula ponovo je prolazio pored igrališta i video “da je još uvijek bilo muškaraca na fudbalskom igralištu i onih koji su dovedeni na fudbalsko igralište prethodnog dana”. Procijenio je da je moglo da ih bude “nekoliko stotina.” [121]

Teško je povjerovati da je za samo 4 ili 5 sati poslije snimanja fotografije broj zatvorenika skočio sa 600, kada je fotografija snimljena u 2:00 poslije podne, na 3.000 kako se navodi u Tribunalu. Procjene Malinića i Subotića, koje govore da je ukupan broj zatvorenika bio približno 1.100, izgledaju najvjerodostojnije.

Zarobljenici na poljani Sandići

Tokom jutra i popodneva 13. jula, neki od muškaraca bosanskih Muslimana iz kolone koji su se predali, ili su ih bosansko-srpske trupe zarobile na polju Sandići, poslati su u skladište u Kravici udaljeno 1,2 kilometra i masakrirani su tamo oko 5:00 časova te večeri. Ostatak zarobljenika je ostao na poljani prije slanja u Bratunac kasnije toga dana.

Sudsko vijeće u slučaju „Popović” čulo je procjene od ljudi pritvorenih na polju da je ukupno negdje od 900 do 2.000 zatvorenika držano zarobljeno tamo. [122] Prema Krstićevoj presudi, “između 1.000 i 4.000 bosanskih Muslimana zarobljenika duž puta Bratunac -Konjevic Polje bilo je zatočeno na livadi u Sandićima tokom 13. jula 1995. godine.” [123] Pretresno vijeće u predmetu „Krstić” bazira ovu procjenu u velikoj mjeri na srpskoj radio-komunikaciji, koju je navodno presrela Armija BiH.

Kao što je bio slučaj sa fudbalskim igralištem u Novoj Kasabi, postoje bolji dokazi od onih na koje se oslanja Tribunal. I ovdje su SAD snimile iz vazduha fotografiju poljane u popodnevnim satima 13. jula.

Opet, prema procjeni CIA-e moglo se vidjeti oko 400 zarobljenika na ovoj fotografiji. [124]
I ovdje se procjena CIA-e može potkrijepiti postavljanjem izviđačke fotografije na Google Earth i mjerenjem koliki terenski prostor zauzimaju zarobljenici. Ova mjerenja pokazuju da su zarobljenici zauzeli oko 478 kvadratnih metara zemljišnog prostora. [125]

Važno je napomenuti da se mogu vidjeti autobusi parkirani na putu pored polja, a na drugoj izviđačkoj fotografiji snimljenoj u isto vrijeme, mogu se vidjeti dva autobusa parkirana ispred skladišta u Kravici. Jasno je na osnovu fotografije da je prevoz zarobljenika iz Sandića polja do skladišta u Kravici bio u toku kada su snimljene fotografije.

Glavni istražitelj Haškog tribunala za Srebrenicu, Žan-Rene Ruez (Jean-Rene Ruez) svjedočio je o izviđačkim fotografijama na suđenju Popoviću rekavši, “znali smo od svjedoka 37 da ga je tamo dovezao autobus, prije nego što je prebačen u istočni dio, a slika iz vazduha od 13. jula, pokazuje da su u tom trenutku, baš u tom trenutku, dva autobusa bila parkirana ispred istočnog dijela skladišta.” [126]

Svjedok 37 svjedočio je pod pseudonimom PW-111 na suđenju Popoviću, i on je posvjedočio da su “dva autobusa stigla [na livadu], a oni su nas sačekali na asfaltnom putu. Pravili su selekciju. Nisu svi ušli u isto vrijeme. Ovaj oficir je došao, onaj koji je stajao ispred nas sa nožem, i rekao, ‘Ti, ti, ti, izlazi. Dole do asfaltnog puta i uđi u autobus.’ Ja sam bio među njima. I mene su izabrali.” [127]

Tokom svjedočenja, PW-111 obilježio je jednu fotografiju koja pokazuje gdje su autobusi, koji su njega i grupu zarobljenika sa kojima je bio odvezli do skladišta, bili parkirani i, kao što se može vidjeti ispod, to tačno odgovara fotografiji snimljenoj iz vazduha [128].



Ono što je najvažnije, PW-111 je izjavio da su zatvorenici, sa kojima je stigao, bili prvi koji su stigli u skladište. [129] I mada on nije bio baš siguran koliko je trajao proces prevoženja zatvorenika sa polja u skladište, procjenjuje da je bilo potrebno sat i po do dva sata. [130] Još jedan od preživjelih masakra u skladištu u Kravici je izjavio da nije bio doveden sa polja do skladišta do 4:00 ili 5:00 časova. [131].

S obzirom na to da je udaljenost od polja do skladišta samo 1,2 kilometra, ako su autobusi koji se vide na fotografijama isti autobusi koji su dovezli PW-111 u skladište, i ako je PW-111 bio među prvima koji je stigao u skladište, i ako je bilo potrebno nekoliko sati da se doveze ostatak zarobljenika sa polja do skladišta, to bi značilo da je u 2:00 časa poslije podne, kada su snimljene izviđačke fotografije, transfer zatvorenika tek počeo i da je većina zatvorenika i dalje bila na polju u Sandićima.

Pretresno vijeće u predmetu „Tolimir” u MKSJ “zaključuje van svake sumnje da su pripadnici snaga bosanskih Srba ubili između 600-1.000 bosanskih Muslimana u skladištu u Kravici 13. i 14. jula 1995. godine.” [132] Sudsko vijeće u slučaju „Popović” “zaključuje da je bar 1.000 ljudi ubijeno u skladištu u Kravici”. [133]

Problem sa tim nalazima je da izviđačke fotografije pokazuju da na poljani u Sandićima nije bilo dovoljno zarobljenika da bi toliki broj mogao biti poslat u skladište. Ako je bilo samo 400 zarobljenika na polju kada je prevoženje zatvorenika bilo u toku, u 2:00 časa poslije podne, onda je malo vjerovatno da bi 1.000 zatvorenika moglo biti premješteno sa polja do skladišta.

Skladište u Kravici ima ograničen prostor. Ukupna površina dvije prostorije skladišta u Kravici, gdje su držani zarobljenici je 589,5 kvadratnih metara; 262,5 kvadratnih metara je zapadna prostorija i 327 kvadratnih metara je istočna prostorija. [134] Prema tome, možemo da procijenimo da je broj zatvorenika koji bi mogao da sjedi na podu skladišta u Kravici negdje od 600 ili 700 ljudi ako je skladište bilo prazno, a nije.

Skladište je bilo u upotrebi u vrijeme masakra i dio poda je bio natrpan materijalima, koji su se čuvali u skladištu. Jedan od muškaraca koji su preživjeli masakr izjavio je da su se u prostoriji skladišta, gde je sjedio, nalazili kontejneri, stara žičana ograda i trošna stara kola, sve je to bilo smješteno unutar skladišta. [135]

Aleksandar Tešić, koji je služio kao sekretar opštinskog sekretarijata za narodnu odbranu u Bratuncu, vidio je skladište 14. jula, nakon pogubljenja i prema njegovom svjedočenju: “shvatio sam da mora da je najmanje između 200 i 300 tijela ležalo tamo na gomili oko metar i po visine. Isprva sam mislio da je ogrevno drvo naslagano uza zid kada sam prvi put bacio pogled u tom pravcu, a onda sam shvatio šta je to bilo. Tako da je to zaista ostavilo stravičan utisak na nas.” [136]

Na pitanje koliko je ljudi ubijeno u skladištu u Kravici, Momir Nikolić, pomoćnik načelnika za bezbjednost i obavještajne poslove Bratunačke brigade Vojske bosanskih Srba, svjedočio je u korist Tužilaštva: “Nikada stvarno nisam saznao tačan broj ljudi koji su ubijeni. Ali, procjena je bila da je njih nekoliko stotina.” [137]

Prema tužiocima, “nekih 500 do hiljadu ljudi je ubijeno” u skladištu u Kravici. [138] Na osnovu broja ljudi koji su bili u Sandićima u 2:00 časa poslije podne, i na osnovu veličine skladišta, čini se da je 500 gornja granica svake procjene koja se može smatrati prihvatljivom.

S obzirom na to da je nekih 500 zarobljenika stiglo u Novu Kasabu između 2:00 i 7:00 časova poslije podne, možemo pretpostaviti da je situacija na poljani u Sandićima bila slična, a da je nekoliko stotina zarobljenika koji nisu bili poslati u skladište u Kravici unaprijed poslato u Bratunac, zajedno sa zarobljenicima iz Nove Kasabe i muškarcima koji su izdvojeni u Potočarima.

Zarobljenici poslati iz Bratunca u Zvornik

Kao što je ranije navedeno, zarobljenici su prvobitno poslati u Bratunac 12. i 13. jula, a onda su ih dalje poslali u razne objekte u opštini Zvornik, gdje su pogubljeni.

Prema Tužilaštvu MKSJ, oko 6.000 zarobljenika je poslato u Zvornik i ubijeno. [139] Ovo je malo vjerovatna procjena iz više razloga.

Znamo iz izveštaja o nestalim licima da je 1.487 ljudi zarobljeno među izbjeglicama u Potočarima. Znamo iz iskaza Malinića i Subotića da je oko 1.100 zatvorenika držano u Novoj Kasabi na fudbalskom igralištu, a pretpostavljamo da je nekoliko stotina zarobljenika upućeno sa poljane Sandići u Bratunac. Naša procjena, do ove tačke, je da je ukupno bilo 3.000 zarobljenika koji su poslati iz Bratunca u Zvornik.

Našu hipotezu da je 3.000 zarobljenika poslato u Zvornik, potvrđuje borbeni izvještaj Vinka Pandurevića od 18. jula 1995.

Pandurević, u svojstvu komandanta Zvorničke brigade Vojske bosanskih Srba, napisao je “nezamislivo je da je neko doveo 3.000 vojno sposobnih Turaka i smjestio ih po školama u opštini, pored onih oko 7.000 koji su pobjegli u šume. Ovo je stvorilo izuzetno složenu situaciju i mogućnost potpune okupacije Zvornika u sadejstvu sa snagama na frontu. Ove akcije su prouzrokovale veliko nezadovoljstvo u narodu i opšte mišljenje je bilo da će Zvornik da plati cijenu zauzimanja Srebrenice.” [140]

Znamo da su objekti u opštini Zvornik, koji su se koristili za smještaj zatvorenika, imali ukupnu površinu od 1.866,91 kvadratnih metara jer su njihovi nacrti priloženi kao dokazi u MKSJ [141].

Takođe znamo približan broj autobusa i kamiona koji su korišćeni za prevoz zarobljenika iz Bratunca u Zvornik. U stvari, broj autobusa koji su korišteni za prevoz zarobljenika, nije ni sporan.

Kada je sudija Vasilenko (Vassylenko) izrekao presudu na suđenju Blagojeviću i Jokiću, rekao je: “Ujutro, 14. jula, konvoj od oko 30 autobusa pun muškaraca bosanskih Muslimana krenuo je iz Bratunca za Zvornik. Pripadnici Bratunačke brigade služili su kao pratnja ovom konvoju. Muškarci, bosanski Muslimani su odvedeni u razne privremene zatočeničke centre u opštini Zvornik, uključujući školu u Grbavcima, školu u Petkovcima i školu u Pilici. Između 14. i 16. jula, muškarci su vezanih očiju, ukrcani u autobuse i odvezeni u obližnja mjesta, gde je pogubljena grupa za grupom bespomoćnih uplašenih muškaraca, bosanskih Muslimana.” [142] Broj od 30 autobusa se ponovo ponavlja u presudi. [143]

Kada je Vujadin Popović svjedočio na suđenju Karadžiću, rekao je: “Ja sam formirao konvoj od 30 autobusa, jedne kamiona-prikolice i jednog dužeg autobusa.” [144] Popović je bio načelnik bezbjednosti Drinskog korpusa Vojske bosanskih Srba i njegov posao je bio da organizuje konvoj.

Čak su i preživjeli bosanski Muslimani dali slične procjene onima koje su dali Popović i Sudsko vijeće Haškog tribunala. Svjedok Kemal Mehmedović, posvjedočio je da je “bilo najmanje 30 vozila koja se kreću tim putem” u konvoju ka Zvorniku. [145] Zaštićeni svjedok Tužilaštva PW-110, koji je preživio streljanje u Orahovcu, izjavio je da mora da je bilo najmanje 20 vozila u koloni, pošto je bila veoma duga, možda čak 30.” [146]

Pored glavnog konvoja, koji je predvodio Popović, koji je prevozio zarobljenike iz Bratunca u Zvornik popodne 14. jula, bio je i manji konvoj, koji je predvodio poručnik Jasikovac, koji je prevozio zarobljenike iz Bratunca do škole u Orahovcu u Zvorniku kasno u noći 13. jula.

Broj autobusa u manjem konvoju je bio između šest i devet. Zaštićeni svjedok optužbe PW-169 (bosanski Musliman koji je preživio streljanje u Orahovcu) svjedočio je na suđenju Popoviću da je bilo šest autobusa u manjem konvoju. [147] Na pitanje koliko autobusa je bilo u konvoju, Dragoje Ivanović, vojni policajac iz Zvorničke brigade, svjedočio je da je bilo “možda sedam-osam, devet možda, ali ja nisam siguran.” [148]

Trideset standardnih autobusa, kamion-prikolica i dugi autobus, na čelu sa Popovićem, zajedno sa šest do devet autobusa na čelu sa Jasikovcem, daje nam približnu cifru od ukupno oko 40 autobusa, punih zarobljenika, koji su preveženi iz Bratunca u Zvornik.

Ne samo da znamo da je bilo oko 40 autobusa punih zarobljenika, znamo i otprilike koliko je zatvorenika svaki autobus mogao da primi. Prema nalazima Pretresnog vijeća u suđenju Tolimiru, “svaki autobus bi mogao da primi 40 do 50 ljudi.” [149] Svjedok Mane Đurić, koji je vidio konvoj, iako nije brojao autobuse, izjavio je da je svaki autobus izgledao kao da u njemu ima oko 45 ljudi [150].

Ako pomnožimo 40 autobusa sa 45 ljudi po autobusu, dobijamo 1.800 kao približni kapacitet autobusa koji su korišćeni za prevoz zarobljenika iz Bratunca u Zvornik.

Zaštićeni svjedok Tužilaštva N, bosanski Musliman, koji je preživio egzekuciju, svjedočio je u predmetu „Krstić” da su autobusi bili krcati. On je rekao da je na putu za Zvornik mogao da vidi autobus ispred njega “kroz prozore, vidjelo se da je bio red ljudi koji su stajali u prolazu, da nije bilo dovoljno mjesta za sve koji su željeli da sjednu.” [151]

S obzirom na oskudicu goriva tokom rata, vrlo je vjerovatno da su bosanski Srbi nagurali što je više fizički bilo moguće zarobljenika u svaki autobus, kako bi se smanjio broj autobusa potrebnih za prevoz zarobljenika i štedelo gorivo.

Znamo da je oko 40 autobusa punih zarobljenika odvezeno iz Bratunca do raznih objekata u Zvorniku. Znamo da je ukupna površina zgrada u Zvorniku bila 1.866,91 kvadratnih metara, i da je procjena Pandurevića da je bilo 3.000 zatvorenika.

Tri hiljade zatvorenika podijeljeno na 40 autobusa iznosi 75 zarobljenika po autobusu (što je 167 odsto od normalnog kapaciteta svakog autobusa) i 3.000 zarobljenika podijeljeno na 1.866,91 kvadrata jednako je 1,61 zarobljenik po kvadratnom metru. Ovo znači da je sve bilo krcato, ali je moguće i matematika ide tome u prilog. Procjena tužilaca Haškog tribunala da je 6.000 zarobljenika ubijeno u Zvorniku je vrlo malo vjerovatna.

Još jedan pokazatelj da je bilo 3.000, a ne 6.000, zarobljenika je transkript Predsjedništva BiH sa sjednice održane 11. avgusta 1995. [152] U tom zapisniku Izetbegović je govorio o presretnutom razgovoru u kojem “dva četnika” razgovaraju o masakru od 3.000 ljudi iz Srebrenice.

Izetbegović je citiran u zapisniku kako govori: “Broj ubijenih je najvjerovatnije negdje oko 3.000. Ovo je cifra koja se spominje od prvog dana. U stvari, presreli smo vrlo jasan četnički telefonski razgovor, očigledno autentičan, gdje kažu: ‘Juče je ovdje izvršen pokolj. Bila je to prava klanica’. Dakle, koliko, 300? ‘Ne, dodajte još jednu nulu’, rekao je jedan četnik drugom. On je govorio o masakru od 3.000 ljudi – jedan četnik drugom.”

Izetbegović je istakao “ovo je, prema četničkim informacijama, što bi u ovom slučaju moglo biti najpouzdanije. Ovo je njihova informacija, gdje međusobno razgovaraju o tome šta se dogodilo. Čovjek koji je učestvovao u masakru govori o tome. Pričao je nekom drugom. Ovaj razgovor je na raspolaganju, ako ste zainteresovani. Mjesec dana je star. To je to, manje-više.”

Zvornik je jedino mjesto gde je moglo biti ubijeno toliko ljudi. Nikada nije bilo toliko mnogo ljudi sakupljeno, ni u jednom drugom mjestu gde su pogubljeni zarobljenici. Zvornik je jedino mjesto gdje je masakr 3.000 ljudi bio moguć, a broj tačno odgovara broju o kojem govore Pandurević i naše procjene.

Izračunavanje broja pogubljenih zarobljenika

Bilo je oko 3.000 zarobljenika koji su odvedeni u Zvornik i ubijeni. Druga grupa do 500 zarobljenika je ubijena u skladištu u Kravici i ako uzmemo navode Tužilaštva MKSJ da je oko 400 zarobljenika bilo zarobljeno i ubijeno na drugim mestima, ovo dovodi do broja od oko 3.900 zarobljenika koje su bosanski Srbi mogli pogubiti, što je manje od polovine od 8.000 koje se navode.

Računanje ostalih nestalih i mrtvih

Ako su bosanski Srbi pogubili otprilike 3.900 zarobljenika, šta se onda desilo sa ostatkom od 7.661 lica na spisku nestalih i mrtvih Tužilaštva? Kratak odgovor – poginuli su na bojnom polju pokušavajući da se probiju kroz srpske teritorije na putu za Tuzlu.
Nije sporno da je kolona muškaraca, koja je izvršila proboj iz Srebrenice, bila legitiman vojni cilj. Vojni ekspert tužioca Haškog tribunala je spremno priznao da se kolona “kvalifikuje kao legitimni vojni cilj.” [153]

Čak su i sami tužioci priznali vojni karakter kolone. Viši tužilac Piter Mekloski (Peter McCloskey) je otvoreno izjavio da “je to bila vojna kolona. Ne vidim bilo kakav ratni zločin kojim bi se neko teretio za napad na ovu kolonu. Bila je to vojna kolona, i na čelu ove kolone, bila je jedinica koja je izvršila snažan napad 16. jula, kada je veliki broj srpskih vojnika ubijen.” [154]

Znamo iz brojnih provjerenih izvora u UN-u i među preživjelima da je kolona pretrpjela nekoliko hiljada gubitaka u borbama, što prilično dobro rešava zagonetku broja nestalih i mrtvih, koji nisu bili pogubljeni.

Karl Bilt (Carl Bildt) je bio kopredsjedavajući Evropske unije na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji. On je bio premijer Švedske 1991-1994, kopredsjedavajući Dejtonske mirovne konferencije, a potom prvi Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini. On je u svojoj knjizi Peace Journey (Putovanje mira, prim. prev.) napisao da “kada smo na kraju, početkom avgusta, počeli da shvatamo šta se zaista dogodilo, slika je postala još jezovitija. U pet dana masakra, Mladić je metodički organizovao pogubljenje više od tri hiljade ljudi koji su ostali iza i postali ratni zarobljenici. I vjerovatno više od četiri hiljade ljudi je izgubilo živote u nedjelji brutalnih zasjeda i borbi u šumama, pored puta i u dolinama između Srebrenice i Tuzlanskog okruga, dok je kolona pokušavala da stigne na sigurno. “[155]

Izvještaj Generalnog sekretara UN-a o padu Srebrenice kaže da su “ljudi počeli da pristižu na području Tuzle, u potrazi za svojim porodicama. Bosanska vlada je razoružala preživjele i prevezla ih u kolektivne centre na širem području Tuzle. Članovi UNPROFOR-a su uspjeli da razgovaraju sa nekolicinom i prijave njihove izvještaje rukovodstvu Misije. Intervjuisani ljudi su procijenili da je do 3.000, od 12.000 do 15.000 u koloni, bilo ubijeno u borbama sa VRS ili prilikom prelaska preko mina, dok se neutvrđeni broj među njima predao VRS.” [156]

Istovremeno izvještaj Kancelarije UN-a za zaštitu civila od 17. jula 1995. potvrđuje zaključke izvještaja generalnog sekretara i navodi da pridošlice iz Srebrenice u vazduhoplovnu bazu u Tuzli kažu da je do 3.000 onih koji su otišli iz Srebrenice ubijeno na putu, uglavnom od mina i u sukobima sa vojskom bosanskih Srba. [157]

Pored zvaničnih izvještaja UN-a, video-snimak razgovora sa ljudima iz kolone kada su stigli u Tuzlu pojavili su se na MKSJ. Na pitanje “koliko vas je poginulo?”, jedan od preživjelih kaže “ima, možda, dvije hiljade nestalih, dvije, tri, možda čak i više. Ja ne znam koliko tačno”, a drugi preživjeli kaže, “oko dvije do tri hiljade, najmanje.” [158]

Treća mogućnost je da spisak Tužilaštva nije u potpunosti tačan. Nekima od 7.661 lica na spisku Tužilaštva srebreničkih nestalih i mrtvih možda nije uopšte mjesto na tom spisku. Kada je demograf MKSJ, Eva Tabo (Ewa Tabeau) poredila spisak nestalih i mrtvih u evidenciji Tužilaštva sa vojnom evidencijom ARBiH, otkrila je da vojna evidencija za 220 lica pokazuje da je određeni pojedinac umro mnogo prije ili značajno poslije pada Srebrenice [159].

Od ukupno 7.661 lica, čini se da je oko moglo biti 3.900 pogubljeno. Ostatak (oko 3.761 lica) su bili ubijeni u borbama, što je uglavnom u skladu sa brojevima koje je UN prijavio, a i međunarodni zvaničnici poput Karla Bilta. I treća mogućnost je da su neki pojedinci mogli biti pogrešno uneseni na spisak Tužilaštva. Matematika je jasna.

Spajanje borbenih žrtava sa žrtvama masakra

Na suđenju za ratne zločine, bivši predsjednik bosanskih Srba, Radovan Karadžić, zatražio je od Žan-Rene Rueza, oficira zaduženog za istragu o Srebrenici Tužilaštva MKSJ, da odgovori na ono što bi trebalo da bude jednostavno pitanje: “Gdje su zakopani oni koji su u julu 1995. godine poginuli u borbenim dejstvima?”

Ruez je odgovorio: “To ne znam. Ponavljam, nismo tražili borbene žrtve, nego identifikaciju mjesta zatočenja, obližnja stratišta, sukcesivna grobna mjesta tih zatvorenika.” [160]

Šta Ruez podrazumijeva pod “sukcesivnim grobnim mjestima?” To je bila praksa ekshumacije i ponovog sahranjivanja žrtava masakra u Srebrenici da se sakriju dokazi o nezakonitim ubistvima. U MKSJ žargonu “primarne grobnice” su grobovi u kojima su žrtve pokopane odmah nakon ili u vrijeme njihovog streljanja. “Sekundarna grobnica” je ona u kojoj su tijela položena nakon što su uklonjena iz primarne grobnice i zakopana u sekundarne grobnice. [161]

Dr Vilijam Haglund (William Haglund) je bio viši forenzički savjetnik haškog tužioca i forenzički antropolog koji je ispred MKSJ lično nadgledao ekshumacije mnogih grobova koji su u vezi sa Srebrenicom. Sudija O Gon Kvon (O-Gon Kwon) iz Južne Koreje mu je postavio pitanje da li je moguće da su poginuli u borbenim dejstvima sahranjeni u sekundarnim grobnicama, zajedno sa žrtvama masakra ekshumiranim iz primarnih grobnica. Mada je pokušao da umanji tu mogućnost, dr Haglund je ipak nevoljno priznao: “To je moguće, da.” [162]

Sudija Kvon je takođe pitao Dušana Janca, slovenačkog policijskog inspektora koji je istraživao Srebrenicu za haško tužilaštvo, “da li je neko mogao da donese neke druge leševe [u sekundarnu grobnicu], da li isključujete tu mogućnost?” I Janc je takođe priznao: “Da, ta mogućnost se ne može zasigurno isključiti.”[163]

Čak je MKSJ priznao da ne može da isključi mogućnost da su zarobljenici sahranjivani u masovnim grobnicama zajedno sa borcima poginulim u borbenim dejstvima. Iako je Sudsko vijeće u predmetu „Krstić” tvrdilo da je “većina žrtava bila pogubljena,” [164] ipak su priznali da se “ne može isključiti mogućnost da je izvjestan procenat ispitivanih tijela u grobnicama pripadao muškarcima ubijenim u borbama.” [165]

U 2009. godini, Janc je pripremio izveštaj sa detaljnim vezama između primarnih i sekundarnih grobnica. Prema podacima objavljenim u njegovom izvještaju, od 5.358 lica koja su identifikovana DNK analizom od 2009. godine, više od dvije trećine, ili 3.582, sahranjeni su u sekundarnim grobnicama, a ostali su ili sahranjeni u primarnim grobnicama ili su pronađeni na površini. Posmrtni ostaci 517 ljudi pronađeni su u više od jedne grobnice. Bilo je 207 DNK veza između primarne grobnice i jedne ili više sekundarnih grobnica. Bilo je 13 DNK veza između jedne primarne grobnice i druge primarne grobnice i 297 DNK veza između jedne sekundarne grobnice i druge sekundarne grobnice. [166]

Nema sumnje da DNK i druge forenzičke veze (zemljište, polen, artefakti itd. …) postoje između pojedinih “primarnih” i “sekundarnih” grobnica. Pitanje je stepen do kojeg su grobnice povezane jedna sa drugom. Samo zato što su neka tijela u sekundarnoj grobnici povezana sa primarnom grobnicom, ne znači da su sva tijela u toj sekundarnoj grobnici došla iz primarne grobnice. Prema podacima objavljenim u Aneksu C Jancovog izveštaja, manje od 6 odsto tijela pronađenih u sekundarnim grobnicama je imalo DNK vezu sa primarnom grobnicom. [167]

MKSJ tvrdi da je više od 1.000 zatvorenika pogubljeno u skladištu u Kravici, a ovaj zaključak zasnivaju na broju žrtava pronađenih u masovnim grobnicama, koje su povezane sa skladištem u Kravici. [168]

U stvari, Janc je pripremio ekspertski izveštaj 2009. godine, u kojem je zaključio da su posmrtni ostaci 1.319 pojedinaca nađenih u primarnim i sekundarnim grobnicama povezani sa ubistvima u skladištu u Kravici. [169]

Činjenica da je skladište u Kravici ograničen prostor koji bi mogao da smjesti ograničen broj zatvorenika nikada nije uzeta u obzir, a na kraju Janc je bio primoran da revidira svoje nalaze kada su se pojavili drugi dokazi koji potvrđuju da je značajan broj tijela u grobnicama, koje je on povezao sa masakrom u skladištu u Kravici, u stvari, dolazio sa drugih lokacija. [170] Ne govorimo o jednom ili dva tijela, govorimo o kamionima tijela koja su dovezena iz drugih mjesta u različito vrijeme da budu sahranjena u ovim grobnicama, a forenzičari koji su ekshumirali grobove i sprovodili istragu nikada nisu imali pojma o tome.

Greška koju je Janc napravio u vezi sa skladištem u Kravici, ponavlja se iznova i iznova u tumačenju forenzičkih dokaza Tribunala. Ako pronađu neku vezu između primarne grobnice i sekundarne grobnice, pretpostavljaju da sva tijela u sekundarnoj grobnici dolaze iz primarne grobnice. Ako nađu vezu između groba i mjesta pogubljenja, pretpostavljaju da su sva tijela u grobu pogubljena na tom stratištu, iako ne mogu znati da li su neka od tijela u grobnici donesena iz drugih mjesta.

Mogućnost da su borbene žrtve stavljane u sekundarne grobnice zajedno sa žrtvama masakra izgleda sasvim vjerovatna u svjetlu činjenice da se sekundarne grobnice, bez izuzetka, nalaze u neposrednoj blizini (5 kilometara ili manje) od mjesta gdje su se odigravala borbena dejstva povezana sa padom Srebrenice i borbe u vezi sa kolonom.
Sljedeća karta je uvrštena u dokazni materijal tužilaca u MKSJ. [171]

Žuti markeri označavaju sekundarne grobnice, a plamenovi označavaju mjesta gdje su se vodile borbe. Crveni markeri označavaju primarne grobnice iz kojih su uzeti ostaci, a bijeli markeri označavaju netaknute primarne grobnice, iz kojih nisu uzeti ostaci. Crvene linije pokazuju put kojim su išle kolone. Plave linije pokazuju granicu enklave i položaje bosanske vojske u okolini Tuzle. Narandžaste linije pokazuju pozicije koje je držala vojska bosanskih Srba. Zasjenčena crvena mjesta su područja gdje su pronađeni ostaci na površini.

Kao što se vidi iz karte, sekundarne grobnice se nalaze u neposrednoj blizini granice enklave, gdje su se odigravale borbe između 6. jula, kada je vojska bosanskih Srba prvo napala enklavu, do 11. jula, kada je pala Srebrenica ili u oblastima za koje je bilo poznato da se kolona borila sa vojskom bosanskih Srba na putu prema Tuzli.

Jednostavno rečeno, “sekundarne” grobnice se nalaze upravo u tom području, gdje bi se očekivalo da se pronađu poginuli u borbenim dejstvima povezanim sa Srebrenicom.

Lica koja žele da sakriju dokaze o masakru, očigledno su pokušala da iskoriste operacije čišćenja na bojištu u nedjeljama i mjesecima nakon borbe stavljanjem ostatka žrtava masakra u grobnice namijenjene za sahranjivanje poginulih u borbama.

Kažemo “pokušala da iskoriste”, jer ljudi koji su pokušavali da ponovo sahrane žrtve masakra, uradili su to prilično traljavo. Dušan Janc je rekao Sudskom vijeću u slučaju “Tolimir” da prilikom “iskopavanja primarnih grobnica, ni jedna od ovih primarnih grobnica nije bila potpuna. Bilo je tamo puno ostavljenih leševa, ali i puno dijelova tijela je odneseno, tako da su dijelovi tijela pronađeni u primarnim grobnicama i u sekundarnim grobnicama. Tako je to učinjeno. Nijedna od ovih primarnih grobnica nije ekshumirana ponovo u cjelosti.” [172]

MKSJ je prikupio na hiljade dokumenata i čuo je svjedočenja stotina svjedoka o događajima u vezi sa padom Srebrenice. Nažalost, vrlo malo informacija i izjava pojedinaca koji su, u stvari, napravili ove grobice je navedeno, tako da smo ostavljeni da nagađamo kako su ostaci dospjeli u te grobnice. Da li su to pali u borbi pa pokupljeni na ratištu, ili su to žrtve masakra opljačkane iz primarnih grobnica, u nastojanju da se prikriju dokazi o ubistvima?

Znamo da je bilo na hiljade borbenih žrtava jer su preživjeli ljudi iz kolone to rekli kada su stigli u Tuzlu. Ako borbeni gubici nisu sahranjeni u grobnicama koje se nalaze u neposrednoj blizini borbenih dejstava, gdje su onda njihova tijela? Nije bilo na hiljade ostataka na površini. “Sekundarna” groblja su jedino logično objašnjenje gdje su njihovi ostaci mogli da nestanu.

Oslanjanje MKSJ na lažne presretnute razgovore kao dokaz

MKSJ se oslanja na sumnjive dokaze da bi donosila sumnjive zaključke o masakru u Srebrenici. Kako je sudsko vijeće u predmetu „Krstić” objasnilo u svojoj presudi, “istaknuto mjesto u dokazima Tužilaštva u ovom predmetu imaju transkripcije razgovora između osoblja VRS-a u julu i avgustu 1995. godine, koje su presreli obaveštajci iz ARBiH. Ove dokumente je bosanska vlada predala Tužilaštvu.” [173]

Tribunal nas uvjerava da je “razmatrao sve navode koje je iznosila odbrana, uključujući i teoriju da su presretnuti razgovori bili izmišljeni, dokaze koji se odnose na slijed događaja u prikupljanju dokaza, i opšti nedostatak audio-snimaka” i uprkos tome “pretresno vijeće ostaje zadovoljno, posebno u svjetlu dokaza koje su dali operateri za prisluškivanje, da su to presretnuti razgovori tj. zapisi presretnutih komunikacija VRS pravljeni u vrijeme kada su se odvijali. Zadovoljan je jer nema nedostataka u redoslijedu prikupljanja prislušnog materijala, i smatra da nema dokaza u prilog navodima odbrane da su presretnuti razgovori ili izmišljeni ili izmanipulisani. ” [174]

Ako razmotrimo navedeno, vidimo da se presretnuti razgovori u vezi sa Srebrenicom sastoje od pisanih transkripata, a ne audio-snimka. Mogućnost fabrikovanja ili manipulisanja sa materijalom je beskrajna, a postoje jake indicije da materijal nije pouzdan.

Na primjer, među materijalima koje je bosanska vlada predala MKSJ nema presretnutih razgovora poput onog kojeg je Izetbegović citirao na sjednici Predsjedništva, gdje govori o “dva četnika” koji raspravljaju o masakru 3.000 ljudi. Predsjednik Izetbegović je jasno mislio da je razgovor bio važan, i čak je rekao prisutnima na sastanku Predsjedništva “ovaj razgovor je dostupan ako ste zainteresovani.” [175] Očigledno, bosanska vlada je pravila izbor koje od presretnutih materijala je nalazila za shodno da preda Haškom tribunalu i ovaj snimak oni su izabrali da uskrate.

Jedan od presretnutih materijala koji bosanska vlada nije predala MKSJ je navodno snimljen u 2:00 časa prije podne 13. jula i u njemu se govori o “preko hiljadu zatvorenika” na fudbalskom terenu u Novoj Kasabi. [176]

Desilo se da vrijeme u kojem je navodno snimljen presretnuti razgovor, odgovara tačno vremenu kada je vlada SAD fotografisala fudbalski teren u Novoj Kasabi iz vazduha – 14:00 časova 13. jula 1995. Znamo na osnovu fotografije i procjene, koju je dala CIA, da je bilo samo oko 600 zatvorenika na fudbalskom terenu u to vrijeme. [177]

Znamo za činjenicu da nije bilo “preko hiljadu zatvorenika” na igralištu, kao što je navedeno u presretnutom dokumentu. Ili su bosanski Srbi prijavljivali lažne informacije po svom lancu komande ili je bosanska vlada manipulisala presretnutim materijalima naduvavajući brojeve prije nego što ga preda Tribunalu.

Stefani Friz (Stefani Frease) je bila haški istražitelj, koju je Međunarodni sud zadužio za presretnuti materijal koji se odnosi na Srebrenicu, i evo šta je rekla Sudskom vijeću u predmetu „Tolimir”: “U to vrijeme u julu 1995. godine, Žan-Rene Ruez je pitao SDB [Služba državne bezbjednosti ] da li je bilo presretnutih komunikacija. Bilo je glasina da ih je bilo. Kao što smo rekli, nismo dobili pristup tom materijalu do marta 1998. Dakle, u tom prelaznom periodu, Žan-Rene Ruez je tražio, uglavnom usmeno, da SDB, s kojim je uspostavio vezu, preda materijal, a i ja sam poznavala ljude tamo, uglavnom u kontekstu svjedoka i tekućih aktivnosti oko istraživanja, ali to se nije dogodilo sve do proljeća 1998. godine, kada smo počeli da primamo materijal, presretnute komunikacije. “[178]

Razmislimo o ovome na trenutak. Ruez je tražio presretnute razgovore u julu 1995. godine, ali sud nije dobio ništa do proljeća 1998. godine – pa čak i tada su samo dobili pisane transkripte, ali ne i audio-zapise. U skoro tri godine između jula 1995. i proljeća 1998. bosanska vlada imala je dovoljno vremena da fabrikuje ili na drugi način manipuliše presretnutim transkriptima. Kao zaraćena strana u oružanom sukobu protiv bosanskih Srba, bosanska vlada je imala očigledan motiv da izmišlja dokaze protiv bosanskih Srba.

Činjenica da pretresna vijeća MKSJ nisu bila u stanju da vide kako ti dokazi mogu biti bilo šta drugo samo ne apsolutno vjerodostojan materijal, navodi nas da se upitamo da možda mentalna retardacija nije uslov za posao sudije Haškog tribunala.

Motiv za ubistva

Kada su Srbi u početku uhvatili zarobljenike, odveli su ih u Bratunac, ali nisu mogli da ih zadrže tamo jer je to bilo blizu linije fronta i nisu imali načina da čuvaju zarobljenike.

Dragan Obrenović, svjedok-saradnik tužilaštva MKSJ, svjedočio je o izvještaju koji je dobio od pukovnika Vasića. Rekao je da “kao što mi je preneo, ovo je situacija u koju je Bratunac stavljen bez mnogo prethodnog razmišljanja. Prije toga, u noći 13. jula veliki broj zarobljenika je dovežen. Nije bilo dovoljno ljudi da ih čuvaju. A neke od tih grupa su ostale u autobusima. Sjećam se da je rekao – da su tokom noći ovi zatvorenici postali nemirni i počeli tresti, ljuljati autobuse. Tako da su imali mnogo problema da ih smire.” [179].

Srbislav Davidović je naveo da je u Bratuncu “bilo vrlo malo policije koja je čuvala autobuse, a mi smo takođe dobili obavještenje da su tamo na igralištu Muslimani dozivali jedni druge i komunicirali. To je izazvalo dodatnu zabrinutost da bi mogli izaći iz autobusa. A bilo je vrlo malo stražara na igralištu. Tako smo poslali neke penzionisane ljude među stanovnicima, koji su imali svoje oružje, da odu na igralište i stvore utisak da je bilo dovoljno stražara. A vozači autobusa, kako bi se zaustavila ova komunikacija i dovikivanje, palili su motore autobusa, tako da buka spriječi ljude da dozivaju jedni druge i viču.” [180]

Zbog loše bezbjednosne situacije u Bratuncu, donesena je odluka da se zatvorenici pošalju u Zvornik, ali to je bila kobna odluka, jer i sam Zvornik je uskoro došao pod prijetnju od kolone muslimanskih muškaraca koji su se kretali prema Tuzli.

Svjedočeći na suđenju Mladiću, vojni vještak optužbe Ričard Batler (Richard Butler) rekao je da “VRS nije imala jasnu sliku o veličini kolone ili vojne prijetnje za Zvornik kada je donesena odluka da se započne sa premještanjem zarobljenika u škole u opštini Zvornik. U stvari, mislili su da je to dobra ideja u to vrijeme, jer se škole nalaze daleko od linije fronta, u udaljenim područjima, i bile bi idealno mjesto za to. Očigledno, u retrospektivi, kada je kolona počela da se pojavljuje kao prijetnja, što i jeste bila, ispostavilo se da je to bila veoma loša ideja sudeći po onome šta se desilo u Zvorniku tokom narednih dana.” [181]

Prema izvještaju Batlera, “zona Zvorničke brigade bila je, u značajnoj mjeri, scena većine organizovanih masovnih pogubljenja u vezi sa padom srebreničke enklave. U istom tom periodu, Zvornička brigada bila je uključena u teške borbe protiv muslimanske kolone iz bivše srebreničke enklave. Ova kolona, uzimajući najdirektniji geografsku put do Tuzle, upadala je u zasjede koje je postavila Zvornička brigada tokom predvečerja 14. jula 1995, a od 15. jula 1995. godine, kolona i snage Zvorničke brigade vodile su rovovske bitke.” [182]

Njegov izveštaj bilježi da “sa aspekta bezbjednosti, čak iako je kompletna četa vojne policijske brigade (89 lica je dodijeljeno) bila na raspolaganju isključivo za čuvanje zarobljenika, teško je zamisliti kako se moglo obezbjeđivati 24 sata dnevno sigurnost hiljade zatvorenika na pet različitih lokacija (Orahovac, Petkovci, Dom kulture, škola u Pilici i škola u Roćeviću) bez značajnog pojačanja. U stvarnosti, većina pripadnika vojne policije (2 voda), kao i nekoliko preostalih rezervnih jedinica (interventni vodovi) bili su raspoređeni duž trase kretanja kolone koju je predvidio major Obrenović 12-13. jula 1995. godine.” [183 ]

Svjedočeći na suđenju Popoviću, ekspert za odbranu Petar Vuga se složio s tim. On je rekao: “Proboj kolone iz Srebrenice u oblasti Zvorničke brigade bio je novi bezbjednosni događaj koji je stvorio novu sigurnosnu situaciju”, i objasnio je da “na osnovu veličine i vrste prijetnje koja se može utvrditi, možemo govoriti o prisustvu sveobuhvatne prijetnje. U dokumentu o mobilizaciji i zahtjevu za povratak komandanta Pandurevića i Jolovića bilo je upozorenje o mogućoj katastrofi.” [184]

Ono na šta je Vuga upućivao je Pandurevićev borbeni izvještaj, gdje on kaže: “Nezamislivo je da je neko doveo 3.000 vojno sposobnih Turaka i smjestio ih po školama u opštini, pored onih oko 7.000 koji su pobjegli u šume. Ovo je stvorilo izuzetno složenu situaciju i mogućnost potpune okupacije Zvornika u sadejstvu sa snagama na frontu. Ove akcije su prouzrokovale veliko nezadovoljstvo u narodu i opšte mišljenje je bilo da će Zvornik da plati cijenu zauzimanja Srebrenice.” [185]

Zaštićeni svjedok optužbe KDZ-320 svjedočio je na suđenju Karadžiću, “u Zvorniku bili smo svesni prijetnje. Znali smo koliko smo bili ugroženi, jer su svi mobilisani vojnici bili izvan teritorije opštine Zvornik. A bilo je grupa od nekoliko hiljada Muslimana koji se kreću iz Srebrenice kroz opštinu Zvornik, a nismo znali da li su krenuli na Zvornik ili, kako se ispostavilo, ka teritoriji Federacije, gdje su kasnije otišli, prolazeći kroz opštinu. [Mi] smo tražili da naša brigada, koja je u tom trenutku bila u opštini Žepa, bude vraćena, ili bar dio brigade, kako bi mogli da štite naš grad.” [186]

Prema KDZ-320, pukovnik Beara naredio je da zatvorenici budu streljani, jer “rekao je da ne može da ih kontroliše, da mora da ih se otarasi.” [187]

Dražen Erdemović ispričao je sličnu priču kada je svjedočio na suđenju Popoviću. On je rekao da je potpukovnik koji mu je naredio da pogube zarobljenike “počeo rekavši da u Pilici postoji Dom kulture, i da je bilo 500 ljudi iz Srebrenice koji su pokušavali da provale vrata pokušavajući da pobjegnu odatle, i rekao je da treba da idemo tamo i pogubimo te ljude.” [188]

Uzmimo analizu situacije koja je postojala u opštini Zvornik. Srbi imaju 3.000 vojno sposobnih zarobljenih muškaraca u Zvorniku. Tu je i kolona od nekoliko hiljada muslimanskih vojnika i vojno sposobnih muškaraca koja ide pravo za Zvornik, a Srbi ne znaju da li se spremaju da napadnu Zvornik ili ne. Dodajte tu i da je Zvornik praktično nezaštićen, jer je Zvornička brigada raspoređena u Žepi, i brutalna logika da se likvidiraju zarobljenici dobija smisao.

Srbi su se očigledno pitali šta bi se desilo u Zvorniku kad bi kolona napala i uspjela da oslobodi zatvorenike. Onda bi imali na hiljade gnjevnih muslimanskih muškaraca koji divljaju po opštini, pljačkaju srpske kuće, siluju srpske žene, itd … To je bio realan strah jer su Srbi, do tog trenutka, izdržali više od dvije godine muslimanske napade koji potiču iz takozvane “zaštićene zone” Srebrenica.

Masakr nije bio motivisan genocidnom namjerom da se uništi bosansko-muslimanska etnička grupa kao takva, već je bio motivisan strahom. Strah od toga šta bi se desilo kada bi 3.000 neprijateljskih vojno sposobnih muškarca pohrlilo na teritoriju opštine Zvornik, dok je Zvornička brigada bila raspoređena na drugom mjestu. Ubijanje zarobljenika bi eleminisalo potencijalnu prijetnju, i oslobodilo lica koja su ih čuvala da brane opštinu ako bude napadnuta.

Drugi glavni masakr povezan sa Srebrenicom, masakr u skladištu u Kravici, je izazvao zarobljenik koji je zgrabio pušku od jednog od stražara, člana Specijalne policije Skelani, Krste Dragičevića (aka Krle), i ubio ga, a ranio njegovog komandanta Radeta Čuturića (zvani Oficir), i još jednog pripadnika Bratunačke brigade po imenu Miroslav Stanojević.

Zaštićeni svjedok PW-160 svjedočio je o tom događaju kao svjedok optužbe na suđenju Popoviću. Odgovarajući na pitanja tužioca, rekao je: “Bio je pokušaj da se oduzme puška tom oficiru, ili bolje reći zamjeniku komandanta odreda Šekovići. A onda su se sve ostale stvari koje su se desile, dogodile. Bila je borba kao rezultat te puške, i ono šta se dalje dešavalo. “[189]

Miloš Stupar je vozio Radeta Čuturića u bolnicu. Čuturić mu je rekao sljedeće: “Rekao mi je da kada su stigli tamo, Krle je ušao u skladište. Ušao je oko metar-dva unutra sa oružjem, a onda su ga uhvatili, oteli mu pušku, i ubili su ga njegovom ličnom puškom. I kada je otišao da pomogne Krletu, uperili su pušku u njega. Zgrabio je cijev i otklonio je dalje od sebe. I pucali su dok god je bilo metka u šanžeru. Nakon što je ponestalo metaka, otrčao je napolje, a oni su trčali za njim, i tada je počela pucnjava.” [190]

Opet, ubistva u skladištu u Kravici nisu motivisana genocidnom namjerom da se uništi bosansko-muslimanska etnička grupa, kao takva. Ubistva su bila reakcija na ubistvo Krste Dragičevića i pokušaja ubistva ostalih stražara. Jednostavno rečeno, stražari su odlučili da ubiju zarobljenike nakon što su zarobljenici pokušali da ubiju njih.

Odnos snaga i muslimanska agenda

Pad Srebrenice je neobičan događaj po sebi. Vojska bosanskih Srba ušla je u Srebrenicu praktično bez otpora, iako je režim u Sarajevu imao snage potrebne za odbranu enklave.

Sefer Halilović je bio komandant Armije BiH tokom rata. On je bio najviši oficir u Izetbegovićevoj vojsci i svjedočio je pod zakletvom u Tribunalu za ratne zločine u Hagu da su “komanda 2. korpusa i Glavnog štaba znale kada je počela operacija na Srebrenicu, ali iz niza svjedočenja ljudi koji su bili u Srebrenici, iz vojnih i političkih struktura, možemo jasno da vidimo da su tražili pomoć, obe komande, i 2. korpusa i Glavnog štaba, od predsjednika Izetbegovića, ali da pomoć nisu dobili. Da odgovorim na vaše pitanje da li su oni imali moć i materijalno-tehnička sredstva da pomognu, da dođu u pomoć Srebrenici, mislim da jesu.” [191].

Iako vojni posmatrači UN-a (UNMO) nisu bili sigurni o tačnom broju muslimanskih vojnih lica u Srebrenici, vjerovali su “da je najmanje polovina imala naoružanje, kao i teške mitraljeze, lake minobacače i protivtenkovsko oružje, uključujući raketne granate i još neko modernije naoružanje.” [192]

Komanda 2. korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ARBiH) pripremila je izvještaj opisujući detaljno operaciju koju su ljudi iz Srebrenice preduzeli da pobjegnu iz Srebrenice preko teritorije bosanskih Srba u Tuzlu. Njihov izvještaj kaže: “Brojno stanje se nije utvrđivalo kada je formirana kolona, ali neke procjene govore da je u koloni bilo od 10.000 do 15.000 ljudi, uključujući oko 6.000 naoružanih vojnika, ne računajući vojnike iz Žepe.” [193]

Prema vojnim posmatračima UN-a, u vrijeme napada vojske bosanskih Srba “za Drinski korpus se znalo da je bio razvučen u smislu resursa”, a snaga jedinica bosanskih Srba oko Srebrenice je bila “1.000 do 3.000 pješadinaca sa do 20 tenkova, kao i artiljerijom i sistemom za višestruko lansiranje raketa.” Kada je pala Srebrenica, vojni posmatrači Ujedinjenih nacija procjenjuju da su lokalne brigade bosanskih Srba “vjerovatno imale ukupno oko 1.500 ljudi u pješadiji “i zajedno sa pojačanjem iz jedinica stacioniranih u susjednim oblastima, ukupna snaga bosanskih Srba oko Srebrenice bila je “vjerovatno ne manje od 2.000 vojnika.” [194]

Čak i da su ih UN i njihova država bili napustili, 6.000 naoružanih muslimanskih vojnika trebalo je da bude u stanju da se izbori sa 1.000 do 3.000 srpskih pješadinaca.

Kada su bosanski Srbi napali enklavu, vojni posmatrači UN-a bili su zapanjeni činjenicom da muslimanska vojska nije pokušala da se brani. U svom izvještaju navode: “Armija BiH imala je bolji odnos snaga za odbranu enklave, naročito ako se uzme u obzir i njena brdovita, šumovita priroda.” Pišu dalje: “Prednosti su, vojno posmatrano, očigleno bile veće na strani [muslimanskih] onih koji bi se branili tako da su, u najmanju ruku, mogli da se duže brane i zadaju veće gubitke vojsci bosanskih Srba, nego što se pretpostavljalo. Međutim, rukovodstvo ARBiH izgleda da je stvarno djelovalo protiv sopstvenih interesa da sprovede uspješnu odbranu.” [195]

Osoblje Holandskog bataljona u Srebrenici bilo je iznenađeno kada muslimanske trupe u enklavi nisu koristile oružje koje im je ponuđeno. Ujutro 6. jula 1995. osoblje bataljona “obavijestilo je snage bosanskih vlasti da, ukoliko vojska bosanskih Srba pređe granicu enklave, oružje na mjestu prikupljanja u Srebrenici će biti podijeljeno. Kasnije, kada se ova situacija zaista dogodila, snage bosanskih vlasti nisu iskoristile ovu priliku.” [196]

Ne samo da je Srebrenicu napustila bosanska vlast, nego je napustio I UN – Holandski bataljon.

Jasuši Akaši (Yasushi Akashi), koji je u to vrijeme bio specijalni izaslanik generalnog sekretara UN-a za bivšu Jugoslaviju, rekao je da je UN imao “ograničene mogućnosti” i nije mogao da spriječi pad Srebrenice. On je za Asošijeted Pres (Associated Press) rekao: “Bilo je stotinu UN-ovih vojnika protiv hiljade srpskih vojnika. Šta smo mogli da uradimo?” [197]

Prema navodima Holandskog bataljona mirovnih snaga UN-a koji su bili raspoređeni u Srebrenici, dosta toga se moglo uraditi. Oni su bili ovlašćeni da pozovu vazdušne napade ako enklava bude napadnuta, a kad je napadnuta oni jesu tražili vazdušni napad, ali su blokirani od strane UN-a dok nije bilo prekasno.

Prema debrifingu [razgovor koji zvanični organi obavljaju sa učesnicima posle događaja – prim. prev.] sa osobljem Holandskog bataljona rečeno je da je “bataljon računao na masovnu vazdušnu podršku … vazdušna podrška je zatražena oko 10:30 časova. [11. jula 1995. godine]. Zatim, uprkos svim obećanjima, UN i dalje nisu dale nalog avijaciji da djeluje.”

U izvještaju Holandskog bataljona navodi se da je “i osoblje bataljona i ostatak Holandskog bataljona bio uvjeren da se pad enklave može jasno pripisati nedostatku podrške iz vazduha, ograničena vazdušna podrška nije stigla sve dok bitka zapravo nije bila završena.” [198].

Ne samo da je UN i sopstvena vlast prepustila Srebrenicu samoj sebi, nego su bosanske vlasti blokirale i prethodne pokušaje da se evakuišu izbjeglice iz jadnih uslova koji su postojali u enklavi.

Dana 19. aprila 1993. godine, dvije godine prije masakra, Rojters i Njujork Tajms (Reuters i The New York Times) izvještavaju da:

“Vlasti u Srebrenici danas su odbile da dozvole civilima da se evakuišu iz opkoljenog muslimanskog grada, rekao je zvaničnik Ujedinjenih nacija.

“‘Upravo smo dobili potvrdu da bosanske vlasti u Srebrenici neće dozvoliti nikakvu evakuaciju”, rekla je portparol Visokog komesara za izbjeglice UN-a u Beogradu.

“Ona je rekla da muslimanske vlasti nisu dale razlog za blokiranje operacije.” (The Ottawa Citizen, 19. april, 1993, str. A1)

Tokom svjedočenja na suđenju Miloševiću, general Morion je primijetio “da sam bio u mogućnosti da evakuišum sve one koji su željeli da to uradim u vrijeme kada sam intervenisao u Srebrenici, svakako bismo mogli spasiti brojne ljudske živote.”

Rekao je: “Bošnjaci su koristili prisustvo njihovog stanovništva da se održi pažnja svijeta, fokusirana na njihovu situaciju, spriječili su evakuaciju iz Srebrenice … vlasti Izetbegovića su ustale protiv evakuacije onih koji su išli prema Tuzli, onih koji su željeli da odu, a bilo je mnogo takvih, koji su to željeli.” [199]

Uporedo sa propalim naporima Moriona da evakuiše civilno stanovništvo iz Srebrenice, Savjet bezbjednosti odredio ju je kao “zaštićenu zonu UN-a” u aprilu 1993. godine.

Kao tzv. “zaštićena zona”, Srebrenica je trebalo da bude demilitarizovana 8. maja 1993. godine. Ratko Mladić u ime Srba i Sefer Halilović u ime Muslimana, potpisali su Sporazum o demilitarizaciji Srebrenice, u prisustvu generala Moriona. [200] Međutim, kao što znamo, dogovor nije bio ispoštovan.

Zavjere rijetko ostaju tajna, i Srebrenica nije izuzetak. Iako MKSJ i zapadni mediji odbijaju da razgovaraju o ulozi bilo koga drugog osim Srba, neki bosanski muslimanski zvaničnici su progovorili.

Ibran Mustafić je jedan od osnivača političke stranke Alije Izetbegovića, član Bosanskog parlamenta i stanovnik Srebrenice. Godine 1996. rekao je za sarajevske novine “Slobodna Bosna” da je “izdaja Srebrenice bila svjesno pripremljena. Nažalost, bosansko predsjedništvo i komanda su bili umiješani u taj posao; ako želite imena, zaključite sami. Ja sam shvatio situaciju u Srebrenici i, možete mi vjerovati na riječ, da me nije spriječila grupa kriminalaca, mnogo više stanovnika Srebrenice bi bilo danas živo. Da sam dobio naređenje da se napadne srpska vojska iz demilitarizovane zone, ja bih bez razmišljanja odbio da izvršim tu naredbu, i tražio bih od onog ko je to naredio da odvede svoju porodicu u Srebrenicu, tako da mu dam pištolj i dozvolim da izvede napad iz demilitarizovane zone. Znao sam da su ti sramni, proračunati potezi vodili moj narod u katastrofu.” [201]

Godine 1998, šef ratne policije Srebrenice, Hakija Meholjić izjavio je sarajevskom listu “Dani” da mu je u septembru 1993. Izetbegović rekao: “Znate, Klinton mi je ponudio u aprilu da četničke snage uđu u Srebrenicu, izvrše pokolj od 5.000 Muslimana, a tek onda će uslijediti vojna intervencija.” [202]

Meholjićeva izjava potvrđuje izvještaj generalnog sekretara UN-a o padu Srebrenice, u kojem se kaže: “Predstavnici bošnjačke zajednice okupili su se u Sarajevu 28. i 29. septembra [1993.] da glasaju za mirovni paket [usaglašen neposredno prije toga na britanskom ratnom brodu H.M.S. Invicible – prim. prev.]. Delegacija Bošnjaka iz Srebrenice je transportovana u Sarajevo helikopterom UNPROFOR-a da učestvuje u raspravi. Prije zasedanja, delegacija se sastala nasamo sa predsjednikom Izetbegovićem, koji im je kazao da je bilo srpskih prijedloga za razmjenu Srebrenice i Žepe za teritorije oko Sarajeva. Delegacija se suprotstavila toj ideji, i predmet više nije razmatran. Neki preživjeli članovi srebreničke delegacije izjavili su da im je predsjednik Izetbegović rekao da je saznao da NATO intervencija u Bosni i Hercegovini jeste moguća, ali se može dogoditi samo ako Srbi upadnu u Srebrenicu i ubiju najmanje 5.000 njenih stanovnika. Predsjednik Izetbegović je odlučno demantovao davanje te izjave. ” [203]

Zaključak

Ono što se desilo u Srebrenici je cinično izmanipulisano od strane bosanskih vlasti, zapadnih političarara, kao i medija za vlastite političke svrhe, ali istina je tamo i krije se na vidnom mjestu. Sahranjena je duboko u transkriptima i dokaznim predmetima u arhivi MKSJ i UN-a, ali je tamo i čeka svakoga kome je stalo da je pronađe.

Gubici masakra u Srebrenici jednako su pretjerani, kao i gubici samog rata u Bosni. Deset godina nakon kraja, izvještavano je da je više od 250.000 ljudi ubijeno tokom rata u Bosni i Hercegovini.

Mediji su otišli najdalje u izvještavanju o broju mrtvih, da je on veći od četvrt miliona ljudi – do 2005. godine, kada je preovladala hladna glava i trezveno istraživanje otkrilo da je broj žrtava zapravo bio bliži cifri od 100.000. Manje od polovine broja, kako je prvobitno izvještavano. [204]

Na kraju mit o “8.000 nenaoružanih civila muškaraca i dječaka pogubljenih u najgorem genocidu u Evropi od Drugog svjetskog rata” će izumrijeti isto tako. Čak su neke sudije MKSJ-a počele da odstupaju. U 2012. godini Sudsko vijeće u predmetu „Tolimir” priznalo je da bi broj žrtava masakra mogao biti manji, od 4.970. [205] Po mom proračunu, oni su i dalje precijenili broj žrtava masakra za više od 1.000 – ali i to je značajna revizija nadole u odnosu na ranije procjene od 7.000 do 8.000 žrtava masakra koju su iznela sudska vijeća u predmetima „Krstić” i „Popović”. U predmetu „Tolimir“ tu je i izdvojeno mišljenje sudije Priske Niambe (Nyambe) koje razara “zvaničnu” priču o Srebrenici.

Na kraju, istina će prevladati. Istoričari će jednog dana proučavati nalaze Haškog tribunala i dokaze izvedene od strane MKSJ. Nesklad između dokaza i presuda Tribunala je prevelik da se zauvijek krije.

Istina će najbolje izaći na vidjelo postavljanjem transkripata sa suđenja, video-snimaka sudskih postupaka, kao i eksponata izvedenih od strane MKSJ-a i Suda BiH u javno vlasništvo gdje će biti dostupno svima. Što su pristupačniji dokazi za javnost, to će prije istina o Srebrenici izaći na vidjelo.

Masakr u Srebrenici očigledno za Srbe nije pretstavljao njihov najbolji trenutal, ali to nije bio ni genocidni pokolj nevinih civila, kao što se često prikazuje. Pogubljenje oko 3.900 neprijateljskih vojnika i vojno sposobnih muškaraca je grozan zločin sam po sebi, ali ga je teško porediti sa Holokaustom.

(Beleška o autoru: Andy Wilcoxson je pisac iz Sjedinjenih Američkih Država koji se bavi dubinskim istraživanjem raspada Jugoslavije i analizom sudskih procesa koji se odvijaju pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Hagu.)

Literatura

[1] Anthony Lewis: “Abroad at Home; Leading From Weakness,” The New York Times, September 13, 1996
[2] MKSJ, Presuda u predmetu “Krstić”, 2. avgust 2001, par. 598
[3] Ibid, str. 84
[4] MKSJ, Presuda u predmetu “Popović”, 10. jun 2010, par. 664
[5] Slobodan Milošević, MKSJ, Transkript sa suđenja Miloševiću, 27. septembar 2002, str. 10309
[6] Radovan Karadžić, MKSJ, Transkript sa suđenja Karadžiću, 23. jul 2009, str. 360
[7] Ekspert tužilaštva Ričard Batler, MKSJ, Transkript sa suđenja Karadžiću, 19. april 2012, str. 27697
[8] Zapisnik sa sastanka održanog 16. avgusta 1995. u Sjevernom salonu predsjedničke palate u Zagrebu u 13:50 časova, MKSJ ERN # 0187-0722-0187-0757-ET, str. 11
[9] Završni podnesak Tužilaštva u predmetu br. IT-04-83-T, Tužilac protiv Rasima Delića, 13. jun 2008, par. 15
[10] 1995-08-03a – BTF Assessment: “An Evaluation of The Washington Post Article ‘Would Lifting Embargo Help Bosnia?’”, August 3, 1995 <http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1817859/1995-08-03A.pdf>
[11] <https://wikileaks.org/cable/2008/02/08SARAJEVO350.html>
[12] <http://wikileaks.org/cable/2007/06/07SARAJEVO1352.html>
[13] <https://wikileaks.org/cable/2008/02/08SARAJEVO350.html>
[14] <https://wikileaks.org/cable/2007/03/07SARAJEVO607.html>
[15] <http://wikileaks.org/cable/2007/06/07SARAJEVO1375.html>
[16] <http://wikileaks.org/cable/2007/06/07SARAJEVO1211.html>
[17] Ibid.
[18] <https://wikileaks.org/cable/2007/02/07SARAJEVO456.html>
[19] <https://wikileaks.org/cable/2007/03/07SARAJEVO607.html>
[20] <https://wikileaks.org/cable/2007/06/07SARAJEVO1375.html>
[21] <https://wikileaks.org/cable/2007/03/07SARAJEVO607.html>
[22] <https://wikileaks.org/cable/2007/02/07SARAJEVO456.html>
[23] <https://wikileaks.org/cable/2007/03/07SARAJEVO607.html>
[24] <https://wikileaks.org/cable/2007/04/07SARAJEVO754.html>
[25] <https://wikileaks.org/cable/2007/07/07SARAJEVO1547.html>
[26] <https://wikileaks.org/cable/2009/04/09SARAJEVO529.html>
[27] Primjena Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore.) [2007] Presuda, MSP, par. 293
[28] Ibid, par. 293
[29] Tužilac Hildegard Erc-Reclaf, MKSJ, Transkript u predmetu “Babić”, 2 april 2004, str. 209
[30] Tužilac Karla del Ponte, MKSJ, Transkript u predmetu “Milošević”, 12. februar 2002, str. 4
[31] Tužilac Karla del Ponte, MKSJ, Transkript u predmetu “Popović”, 21. avgust 2006, str. 380
[32] Sudija Rodrigez, MKSJ, Transkript u predmetu “Krstić”, 2. avgust 2001, str. 10190-10191
[33] http://wikileaks.org/cable/2007/03/07SARAJEVO607.html
[34] Tužilac protiv Jelisića, Predmet br. IT-95-10-T, presuda, par. 100 (Dec. 14, 1999.)
[35] Gareth Evans and James Lyon: “No Mladic, no talks; The EU and Serbia,” The International Herald Tribune, March 22, 2007
[36] Mark Dowdney: “We’re Shamed By This Evil Slaughter; Straw Apology for Bosnia Massacre,” The Mirror (London), July 12, 2005
[37] Izjava za javnost Bijele kuće, Skot Meklelan, 11. jula 2005.
[38] “Sjećanje na Srebrenicu” UNHCR, 8. jula, 2005.
[39] MKSJ, Presuda Krstiću, 2. avgust 2001, par. 595
[40] Svjedočenje Ričarda Batlera, MKSJ, Transkript u predmetu “Krstić”, 21. jul 2000, str. 5511
[41] MKSJ, Suđenje Z. Tolimiru, Tužilaštvo dokaz br. P01794
[42] MKSJ, Suđenje Z. Tolimiru, Tužilaštvo dokaz br. P01802
[43] MKSJ, Suđenje V. Popoviću, kao dokazni materijal br. 7D00057
[44] MKSJ, Suđenje Z. Tolimiru, Tužilaštvo dokaz br. P02082
[45] Drugostepena presuda u predmetu “Krstić,” MKSJ, 19. april 2004, par. 20
[46] Presuda u predmetu “Popović”, MKSJ, 10. jun 2010, par. 820, 821
[47] Presuda u predmetu “Krstić”, MKSJ, 2. avgust 2001, par. 561
[48] Ibid, par. 554
[49] Drugostepena presuda u predmetu “Jelisić”, MKSJ, 5. juli 2001, par. 48
[50] Drugostepena presuda u predmetu “Krstić”, MKSJ, 19. april 2004, par. 226
[51] Presuda Žalbenog vijeća MKSJ, Tužilac protiv Radovana Karadžića (98 bis), 11. jul 2013, par. 22
[52] Drugostepena presuda u predmetu “Krstić”, MKSJ, 19. april 2004, par. 34
[53] Presuda u predmetu “Popović”, MKSJ, 10. jun 2010, par. 823
[54] Presuda u predmetu “Popović”, MKSJ, 10. jun 2010, par. 12
[55] Drugostepena presuda u predmetu “Krstić”, MKSJ, 19. april 2004, par. 26, 27
[56] Presuda u predmetu “Popović”, MKSJ, 10. jun 2010, par. 805, 866
[57] Presuda u predmetu “Krstić”, MKSJ, 2. avgust 2001, par. 595
[58] Presuda u predmetu “Krstić”, MKSJ, 2. avgust 2001, par. 598
[59] Drugostepena presuda u predmetu “Krstić”, MKSJ, 19. april 2004, par. 31
[60] Presuda u predmetu “Krstić”, MKSJ, 2. avgust 2001, par. 561
[61] Ibid, par. 547
[62] Presuda u predmetu “Popović”, MKSJ, 10. jun 2010, par. 401
[63] Ibid, par. 405
[64] MKSJ, Sudjenje Z. Tolimiru, Tužilaštvo dokaz br. P01802
[65] MKSJ, Sudjenje Z. Tolimiru, Tužilaštvo dokaz br. P02082
[66] Presuda u predmetu “Popović”, MKSJ, 10. jun 2010, par. 866
[67] Drugostepena presuda u predmetu “Krstić”, MKSJ, 19. april 2004, par. 26
[68] Presuda u predmetu “Popović”, MKSJ, 10. jun 2010, par. 866
[69] https://www.wikileaks.org/plusd/cables/04THEHAGUE1033.html
[70] http://www.bt.dk/sites/default/files-dk/node-files/511/6/6511917-letter-english.pdf
[71] https://www.wikileaks.org/plusd/cables/07PARIS1882.html
[72] MKSJ, Transkript u predmetu “Karadžić”, 5. februar 2014, str. 46536
[73] MKSJ Predmet br. 95-5 / 18-T, Odluka o petom zahtjevu optuženog za obavezujući nalog (SAD), 22. avgust 2012.
[74] Geoffroy Lorin De La Grandmaison, Michel Durigon, Grégoire Moutel, and Christian Hervé: “The international criminal tribunal for the former Yugoslavia (ICTY) and the forensic pathologist: ethical considerations,” Med. Sci. Law. 2006 July; 46(3): 208–212. <Http://vvv.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3348121/>
[75] Predmet MKSJ br. IT-95-11, Prvobitna optužnica Milana Martića, 25. jul 1995, par. 7, 8, 15, i 17
[76] Richard Norton-Taylor, The Guardian (London): “NATO cluster bombs ‘kill 15’ in hospital and crowded market” Friday 7 May 1999 <http://www.theguardian.com/world/1999/may/08/balkans>
[77] Predmet MKSJ br. IT-98-29 / 1-PT, Izmijenjena optužnica protiv Dragomira Miloševića, 12. decembar 2006, Prilog 2, PG. 2
[78] BBC News, “World: Europe; Nato defends TV bombing,” April 23, 1999 <http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/326653.stm>
[79] Predmet MKSJ br. IT-98-29 / 1-PT, Izmijenjena optužnica protiv Dragomira Miloševića, 12. decembar 2006, Prilog 1 i 2
[80] The Times (London): “NATO hits passenger train”, April 13, 1999
[81] The Independent (London): “War in the Balkans: Allies Admit Killing 23 Civilians in Bridge Bombing; Innocent Victims,” May 3, 1999
[82] Bob Egelko, San Francisco Chronicle: “Renowned prosecutor says war criminals no longer heroes,” November 12, 2013 <http://blog.sfgate.com/crime/2013/11/12/renowned-prosecutor-says-war-criminals-no-longer-heroes/>
[83] BTF Assessment: “Yugoslavia” Policy Options: Likely Responses 01-Feb-93 <http://vvv.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1817859/1993-02-01.pdf>
[84] Napomene na Vrhovnom sudu SAD-a, Vašington, od ponedjeljka 5. aprila 1999.
[85] Intervju sa Ričardom Holbrukom: “United Nations or Not? The Final Judgement: Searching for International Justice”, BBC Radio, 9. septembar, 2003.<http://vvv.bbc.co.uk/radio4/nevs/un/transcripts/transcript_programme3.shtml>
[86] M2 PRESSWIRE, 28. maj, 1999: NATO Transkript konferencije za medije koju je dao Džejmi Šej i general-major Voletra Jerca u Briselu, “Press Conference Conducted by NATO Spokesperson Jamie Shea and Major Gen. W. Jertz.”
[87] “Arbour Draws US Ire Over Remarks About NATO Pilots”, Monday, May 24, 1999, UN Wire, <http://www.unwire.org/unwire/19990524/2768_story.asp>; Vidjeti takođe: “We’ll never hand pilots to Arbour: U.S. official”, National Post (Canada), May 22, 1999
[88] https://www.wikileaks.org/plusd/cables/06BELGRADE1092.html
[89] John Pomfret, The Washington Post: “Weapons, Cash and Chaos Lend Clout to Srebrenica’s Tough Guy” February 16, 1994, Wednesday, Final Edition, str. A14
[90] Bill Schiller, The Toronto Star: “Fearsome Muslim warlord eludes Bosnian Serb forces,” July 16, 1995, Sunday, Final Edition, str. A1
[91] Transkript sa suđenja S. Miloševiću, MKSJ, četvrtak, 12. februar 2004, str. 31965-31966
[92] Suđenje S. Miloševiću, dokazni materijal Tužilaštva P648.2, par. 45
[93] Transkript sa suđenja Miloševiću, MKSJ, četvrtak, 12. februar 2004, str. 31966
[94] ibid, str. 31975
[95] Svjedočenje Zvonka Bajagića, MKSJ, Transkript sa suđenja Karadžiću, 10. jul 2013, str. 41169
[96] Stephen Kinzer, “Government Troops Attack Bosnian Serb Village,” The New York Times News Service, June 26, 1995.
[97] Transkript sa suđenja S. Miloševiću, MKSJ, 12. februar 2004, str. 31975
[98] MKSJ, Blagojević i dr, dokazni materijal P543a; Naredba Drinskog korpusa br. 04 / 156-2, “Krivaja 95,” plan napada, od 2. jula 1995.
[99] Svjedočenje pukovnika Tomasa Karemansa, MKSJ, Transkript sa suđenja Krstiću, 24. maj 2000, str. 3317
[100] MKSJ u predmetu “Popović”, dokazni materijali P00033, P00849, “Komunikacija Glavnog štaba VRS komandi Drinskog korpusa, u vezi sa borbenim dejstavima oko Srebrenice, koju je potpisao Tolimir, 9. jula 1995. godine” (navodi da se Karadžić “složio sa nastavkom operacija za zauzimanje Srebrenice, razoružavanje muslimanskih terorističkih bandi i potpune demilitarizacije enklave Srebrenica”).
[101] Blagojevic Ex. P851, Report based on DutchBat debriefing, 1995, p. 32
[102] MKSJ u predmetu “Popović”, dokazni materijal 1D00839.E: Izvještaj za Generalštab Armije BiH, Sarajevo, bezbjednosna služba Armije Republike Bosne i Hercegovine, komanda 2. korpusa, vojno odjeljenje Službe bezbjednosti, 28. avgusta 1995. godine, str. 7
[103] MKSJ, Transkript sa suđenja Krstiću, 24. maj 2000, str. 3330
[104] MKSJ, Transkript sa suđenja Krstiću, 4. april 2000, str. 2307
[105] Ibid.
[106] MKSJ, Transkript sa suđenja Karadžiću, 17. januara 2012, str. 23173
[107] Suđenje Popoviću, dokazni materijal br. P00566; Pogledati analizu u fusnoti 1187 završnog podneska Tužilaštva u suđenju Popoviću, 30. jula 2009. godine, str. 148
[108] Presuda u predmetu “Krstić”, MKSJ, 2. avgust 2001, par. 66; Popović i drugi, Optužnica, 4. avgust 2006, par. 28
[109] Završni podnesak Tužilaštva u suđenju Popoviću, par. 542-544
[110] Svjedočenje svjedoka optužbe Mevludin Orić, Transkript sa suđenja Popoviću, 28. avgust 2006, str. 898
[111] Završni podnesak Tužilaštva u suđenju Popoviću, par. 545-546
[112] Ibid, par. 560
[113] Ibid, par. 577
[114] Ibid, par. 637-639
[115] Presuda Krstiću, MKSJ, 2. avgust 2001, par. 177
[116]DCI Interagency Balkan Taskforce: “Mass Graves in the Former Yugoslavia,” 6 October 1995 <http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1817859/1995-10-06C.pdf>
[117] Google Earth KMZ File, može se skinuti na: http://www.slobodan-milosevic.org/documents/srebrenica.kmz
[118] Svjedočenje svjedoka optužbe Zorana Malinića, Transkript sa suđenja Tolimiru, 9. jun 2011, str. 15378, 15387, 15397
[119] Svjedočenje svjedoka optužbe Bojana Subotića, Transkript sa suđenja Popoviću, 1. septembar 2008, str. 24989-24990
[120] Svjedočenje svjedoka optužbe por. V. Egbersa, Transkript sa suđenja Popoviću, 18. oktobar 2006, str. 2724-2725
[121] Svjedočenje svjedoka optužbe por. V. Egbersa, Transkript sa suđenja Popoviću, 19. oktobar 2006, str. 2766-2768
[122] Presuda Popoviću, MKSJ, 10. jun 2010, fusnota 1299
[123] Presuda Krstiću, MKSJ, 2. avgust 2001, par. 177
[124] DCI Interagency Balkan Taskforce: “Mass Graves in the Former Yugoslavia,” 6 October 1995 <http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1817859/1995-10-06C.pdf>
[125] Google Earth KMZ File, može se skinuti na:
http://www.slobodan-milosevic.org/documents/srebrenica.kmzhttp://vvv.slobodan-milosevic.org/documents/srebrenica.kmz
[126] Svjedočenje haškog istražitelja Žan-Rene Rueza, Transkript sa suđenja Popoviću, 11. septembar 2006, str. 1443
[127] Svjedočenje svjedoka optužbe PV-111, Transkript sa suđenja Popoviću, 7. februar 2007, str. 6978-6979
[128] Suđenje Popoviću, dokazni materijal br. PIC00062
[129] Svjedočenje svjedoka optužbe PV-111, Transkript sa suđenja Popoviću, 7. februar 2007, str. 7056
[130] Ibid, str. 6989
[131] Završni podnesak Tužilaštva na suđenju Popoviću, par. 601 referenca na zatvorenoj sjednici svjedočenja PW-156
[132] Presuda Tolimiru, MKSJ, 12. decembar 2012, par. 376
[133] Presuda Popoviću, MKSJ, 10. jun 2010, par. 443
[134] Suđenje Popoviću, dokazni materijal P04529
[135] Svjedočenje svjedoka optužbe PV-111, Transkript sa suđenja Popoviću, 7. februar 2007, str. 6988
[136] Svjedočenje svjedoka odbrane Aleksandra Tešića, Transkript sa suđenja Karadžiću, 13. mart 2013, str. 35325
[137] Svjedočenje svjedoka optužbe Momira Nikolića, Transkript sa suđenja Blagojeviću i Jokiću, 23. decembar 2003, str. 1737
[138] Tužilac Piter Mekloski, Transkript sa suđenja Blagojeviću i Jokiću, 5. maj 2003, str. 229
[139] Tužilac Piter Mekloski, na str. 1484, Transkript sa suđenja Obrenoviću, i par 478 završnog podneska Tužilaštva na suđenju Popoviću
[140] Suđenje Perišiću, dokazni materijal Tužilaštva, br. P02405
[141] Suđenje Popoviću, dokazni materijal odbrane, br. 4D00653
[142] Sudija Vasilenko, Transkript sa suđenja Blagojeviću i Jokiću, 17. januar 2005, str. 12639 – 12640
[143] Presuda Blagojeviću i Jokiću, MKSJ, 17. januar 2005, par. 368
[144] Vujadin Popović, Transkript sa suđenja Karadžiću, MKSJ, 6. novembar 2013, Pg. 43069
[145] Transkript sa suđenja Blagojeviću i Jokiću, MKSJ, 15. jul 2013, str. 1277-78
[146] Transkript sa suđenja Popoviću, MKSJ, 24. avgust 2006, str. 676
[147] Svjedočenje PW-169, Transkript sa suđenja Popoviću sa MKSJ, 1. novembra 2007, str. 17327
[148] Svjedočenje Dragoja Ivanovića, Transkript sa suđenja Popoviću, MKSJ, 30. avgust 2007, str. 14541
[149] Presuda Tolimiru, MKSJ, 12. decembar 2012, par. 410
[150] Transkript sa suđenja Karadžiću, MKSJ, 7. mart 2013, str. 35082
[151] Transkript sa suđenja Krstiću, MKSJ, 12. april 2000, Str. 2814
[152] Suđenje Naseru Oriću, dokazni materijal odbrane D300
[153] OTP vojni ekspert Ričard Batler, Transkript sa suđenja MKSJ Popoviću, 23. januar 2008, str. 20244-20245
[154] Glavni tužilac Piter Mekloski, MKSJ, Transkript sa suđenja Popoviću, 1. novembar 2006, str. 3382
[155] Carl Bildt, Peace Journey: The struggle for peace in Bosnia, Weidenfeld and Nicolson, London, 1998, p. 66
[156] Izvještaj generalnog sekretara u skladu sa rezolucijom Generalne skupštine 53/35 Pad Srebrenice, A / 54/549, 15. novembar 1999, par. 387
[157] MKSJ, Suđenje Tolimiru, dokazni materijal br. P00588
[158] MKSJ, Suđenje Tolimiru, dokazni materijal br. D00280, vremenski kod 00: 12: 09-00: 12: 30, 00: 17: 00-00: 17: 57
[159] MKSJ, Suđenje Tolimiru, dokazni materijal Tužilaštva br. P02082 (videti Aneks 2)
[160] Glavni istražitelj Tužilaštva za Srebrenicu Žan-Rene Ruez, MKSJ, Transkript sa suđenja Karadžiću, 1. februar 2012, str. 24001
[161] Din Mening, MKSJ, Transkript sa suđenja Krstiću, 26. maj 2000, str. 3551-3552
[162] Dr Vilijam Hegland, MKSJ, Transkript sa suđenja Karadžiću, 31. januar 2012, str. 23953
[163] Dušan Janc, MKSJ, Transkript sa suđenja Popoviću, 01. maj 2009, str. 33543-33545
[164] Presuda Krstiću, MKSJ, 2. avgust 2001, par. 80
[165] Ibid, par. 77
[166] Suđenje Popoviću, MKSJ, dokazni materijal br. P04490
[167] Ibid, Aneks C (207 ÷ 3.582 = 5.78%)
[168] Presuda Popoviću, MKSJ, 10. jun 2010, par. 443
[169] Sudjenje Popoviću, MKSJ, dokazni materijal br.P04490
[170] Sudjenje Popoviću, MKSJ, dokazni materijal br. P04492
[171] Sudjenje Krstiću, dokazni materijal br. P00159 (karta granice enklave i rute kojom se kolona kretala, prema svjedoku Tužilaštva), sudjenje Popoviću, dokazni materijal br. P02996 (karta koja prikazuje lokacije primarnih i sekundarnih grobnica), sudjenje Krstiću, dokazni materijal br. P00002 (karta vojske bosanskih Srba koja pokazuje trasu kretanja kolone, liniju fronta, gdje je VRS ušla u enklavu, i gdje je vojska bosanskih Srba imala svoje položaje), sudjenje Krstiću, dokazni materijal br. P00549 (karta Ričarda Batlera koja pokazuje granicu enklave i lokacije na kojima su bile borbe 14. jula 1995), sudjenje Krstiću, dokazni materijal br. P00613 (karta Ričarda Batlera koja pokazuje granicu enklave i lokacije na kojima su bile borbe od 15. do 16. jula 1995), karta bosanske vlade u saradnji sa ICMP koja pokazuje lokacije gdje su pronadjeni površinski posmrtni ostaci.
[172] Dušan Janc, MKSJ, Transkript sa suđenja Tolimiru, 14. maj 2010, str. 1784
[173] Presuda Krstiću, MKSJ, 2. avgust 2001, par. 105
[174] Presuda Popoviću, MKSJ, 10. jun 2010, par. 64-65
[175] Naser Orić, dokazni materijal odbrane br. D300
[176] Sudjenje Popoviću, dokazni materijal br. P02361a
[177] DCI Interagency Balkan Taskforce: “Mass Graves in the Former Yugoslavia,” 6 October 1995 <http://www.foia.cia.gov/sites/default/files/document_conversions/1817859/1995-10-06C.pdf>[178] Stefani Frease, Tolimir je Transkript, MKSJ, 10.septembar 2010, pg.5172
[179] Dragan Obrenović, Transkript sa sudjenja Blagojeviću i Jokiću, 2. oktobar 2003, str. 2524
[180] Srbislav Davidović, Transkript sa sudjenja Blagojeviću i Jokiću, 16. april 2004., Str. 7709
[181] R. Batler, MKSJ, Transkript sa sudjenja Mladiću, 6. septembar 2013, str. 16432
[182] Ekspertski izveštaj, R. Batler, par. 7.0
[183] Ekspertski izveštaj, R. Batler, par 10.62
[184] Petar Vuga, Transkript sa sudjenja Popoviću, 4. jul 2008, str. 23303-23304
[185] Predmet Perišić, dokazni materijal Tužilaštva br. P02405
[186] KDZ-320, Transkript sa sudjenja Karadžiću, 25. april 2012, str. 28087
[187] Ibid.
[188] Dražen Erdemović, Transkript sa sudjenja Popoviću, MKSJ, 4. maj 2007, str. 10982
[189] PW-160, Transkript sa sudjenja Popoviću, 12. mart 2007, MKSJ, str. 8624
[190] Miloš Stupar, Transkript sa sudjenja Blagojeviću i Jokiću, 28. april 2004, str. 8354-8355
[191] Svjedočenje Sefera Halilovića, Transkript sa sudjenja Krstiću, MKSJ, 5. april 2001,str. 9454
[192] Vojni posmatrač UN-a Sektor SI, 26. jul 1995. (na suđenju Tolimiru, dokaz br. P01462).
[193] Izvještaj za Generalštab Armije BiH, Sarajevo, Služba bezbjednosti Armije Republike Bosne i Hercegovine, komande 2. korpusa, Odjeljenje vojne službe bezbjednosti: 28. avgusta 1995, str. 7 (na suđenju Tolimiru, dokaz br. D00538.E)
[194] Vojni posmatrač UN HK Sektor SI, 26. jul 1995. (na suđenju Tolimiru, dokaz br. P01462)
[195] Ibid.
[196] Izvještaj na osnovu “Debrifinga o Srebrenici”, 4. oktobar 1995. godine: Holandski bataljon, par 3.9 (na suđenju Popoviću, dokaz br. P00534)
[197] Associated Press Worldstream, “U.N. diplomat says Srebrenica massacres could not have been prevented,” November 22, 1999
[198] Izvještaj na osnovu “Debrifinga o Srebrenici”, 4. oktobar 1995. godine: Holandski bataljon, par 2.24, 3.4, 3.50 (na suđenju Popoviću, dokaz br.P00534)
[199] Svjedočenje generala Filipa Moriona, Transkript sa sudjenja Miloševiću, MKSJ, 12. februar 2004.
[200] Sporazum o demilitarizaciji (na suđenju Popoviću, dokaz br. P00003)
[201] “‘Srebrenica je bila žrtveno jagnje”, kaže zvaničnik Musliman iz Srebrenice, Slobodna Bosna (Sarajevo), 14. jul 1996.
[202] “5.000 muslimanskih života za vojnu intervenciju,” Dani (Sarajevo), 22.jun, 1998;
Pogledati takođe: intervju Meholjić je na holandskom TV <http://vvv.ioutube.com/vatch?v=i1a-_LzkDiE>
[203] Izvještaj UN o Srebrenici, UN dok: / 54/549, od 15. novembra 1999, str. 31
[204] Deutsche Presse-Agentur: Bosnian war “claimed 100,000 lives”, November 21, 2005
[205] Presuda Tolimiru, MKSJ, 12. decembar 2012, par. 570

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

USASerbia